A Travellerspoint blog

Trumanov show

sunny 28 °C

Yu jing - Tainan - Kaohsiung

Piše na ulazu u selo da je ovo domovina manga, pa kupujemo par ne bi li si prikratili vrijeme. Savršeno su slatki i jarke narančaste boje koja odmara oči. Za uricu dolazi simpa Englez u svojim četrdesetima po nas, predstavlja se kao Dada.
Eko farma na koju idemo je i Yoga centar, dio Ananda Marga globalne organizacije osnovane 1955. u Indiji. Naziv na Sanskrtu znači "Put blaženstva", a ciljevi su im samospoznaja pojedinca putem joge i meditacije, te duhovno i društveno služenje svijetu. Redovnici i redovnice koji su se posvetili služenju i duhovnom učenju zovu se "Dada" ili "Didi" što znači stariji brat ili sestra.
Dada nam priča kako je tu već tri godine - održavaju tečajeve meditacije, posta, imaju svoju ekološku farmu voća i povrća - trude se prehraniti samo s njome. Prije Taiwana je boravio u Kini, Indiji, Africi...
Sam Yu jing je selo, a Centar je smješten deset minuta vožnje usred ničega, bliže ili dalje susjedstvo čine mango ili agava farme, zapuštena polja, poneka kućica. Navečer se čuju žabe ili tišina.
Vozi nas do smještajnog objekta za volontere koji je odmah preko ceste nasuprot meditacijskome centru - ogromnoj kućerini sa prostranim dvorištem, jezercetom, ogromnom dvoranom sa pozornicom i pianinom na katu, te tri manje dvorane, wc-ima, i kuhinjom u prizemlju. Ostavljamo torbe u jednoj od soba i vraćamo se u glavni objekt. Iako imaju jasan raspored obroka, uštekali smo se za izvrsnu juhu od bundeve i malo domaćeg kruha sa domaćim pekmezom. Mrvicu rastereseni mladi Tajvanac objašnjava nam zadaće, zapisuje nas na tabelu i dodijeljuje dane kada kuhamo ručak sa još jednom osobom, slobodne dane.. Jasno je kao dan da ova organizacija nije azijskog porijekla. ;)
Odmah dobivamo zadatak, idemo u smještajni objekt koji sačinjavaju dva drvena kvadra sa nizom soba od kojih je jedna zajednička, dvije ženske i jedna muška. Daje nam bocu plina, brener, močo i kamfor da spalimo bilo kakvu buhu u mojoj budućoj sobi i spriječimo dolazak novih. Cijeli objekt je zapravo prilično nov, ali blizina prirode čini svoje.
Raspakiravamo nove vreće za spavanje kupljene specijalno za ovu priliku jer se spava na bambusovim prostikama sa malo spužve. U mojoj sobi nema zasad nikoga, pa mi se pridružuje luckasta njemačka Iranka Yasmin. Divota.

Polako završava radni dan pa se skuplja ekipica. Vedran pomaže Austrijanki Hanni da ulovi kokoš, Francuskinja Suzon mi objašnjava kako su nedavno imali problema sa buhama, Nijemac Jan i Amerikanka Angel dodaju neke druge detalje, a Tajvanac Jeff i Tajvanka Chi Chi slabo pričaju engleski pa se samo smješkaju. Idemo s njima do kuhinje i upijamo pravila: Doručak je od 7,50. Radi se od 8,30 do 11,30. Ono dvoje koji kuhaju ručak kupe se u 10,30 na odmor i počinju kuhati u 11,30. Ručak u 12,30 jedemo svi skupa - Dade, farmeri i mi volonteri. Od 14,30 do 17,30 se radi u voćnjaku, a u 18,30 je večera koju si spremamo po volji. Zajednička prostorija je vrlo ugodna, napravljena baš sukladno potrebama volontera, ima frižider, kuhalo, filtriranu vodu, knjige, sjedalice i dobru internetsku vezu.

Ujutro se javljamo kod Phila na dužnost. Visoki, šparugasti Tajvanac par godina stariji od nas pravo je oličenje ozbiljnog farmera. Odaje dojam sramežljivog i nepristupačnog, ali zapravo sve što voli je red i brbljanje sa nezainteresiranom Tajvankom Chi chi koju voli imati uza sebe. Ako uspiješ zanemariti tu ukočenost i postavljati mu direktna pitanja, postaje vrlo ugodan sugovornik. Njegovi zadaci su pravi jutarnji, zen karaktera: odvajanje minijaturnih sjemenki korijandra od stabljike, prikupljanje mini pomidorića, prebiranje sitnog okruglog graha, razlikovanje mladih stabljika mahuna među sličnim korovom, branje i čišćenje graha te potom kategorizacija u tri kante: za prodaju, za jelo, u kompost... Gmizanje po vreloj zemlji po najvećem suncu mali je izazov, no i gušt jer Phil ima posebnu oštru spravicu s kojom šibaš kao da briješ bradu. Jedini je problem što se lako zanijeti pa onda u redu kojeg čistiš zna pofalit koja mlada biljčica.. -Nisu izrasle.

2015-08-29_01-24-16.jpg2015-08-29_01-11-02.jpg

Popodne je rezervirano za Olive-a, Tajvanca u najboljim godinama, potpuno suprotnog karaktera od Phila. Ime su mu dali jer uzgaja - masline. Doduše, ovdje se one jedu slatke, kao sušeno ušećereno voće. Probali smo ih naravno u Taipei-ju, izgledaju kao tamnocrvene šljive samo što su hrskave.
Kod Olivea trešti techno muzika, opuštena je atmosfera i često ćeš sresti ljude kako idu u nekom smjeru nemajući blage veze gdje ih je upravo poslao, ali se nadaju da će shvatiti putem. Činjenica jest da te odmah upozorio na svoj loš engleski te čak i kada ti ponovi četiri puta, i dalje ste na početku, tako da je sve jasno.. :D

90_2015-08-29_01-15-03.jpg2015-08-29_01-07-55.jpg

Nema problema sa smiješkom reći Hanni koja je provela cijelo jutro čavlajući jedan dio zida, mjereći i pileći daske.. da nije "to" imao na umu i da sve "to" makne jer mu se ne sviđa. Isto tako staviti škale na najvišu granu već dovoljno visokog stabla i popesti se kao da ima petnaest dok usput reže grane.. Glavni posao je "killing the white enemy" - korova sa bijelim cvijetom, a nakon toga i zalijevanje, sadnja riže, razrjeđivanje drva banane, špricanje papaje, stavljanje guave i voskastih krušaka u mrežice, rađenje malča i stavljanje oko stabala, kopanje kanala, skupljanje kokosovih grana...

90_2015-08-29_01-09-39.jpg270_2015-08-29_01-11-56.jpg

Već drugi dan bio je Vedranov red da pripremi ručak sa Hannom, prilično zahtjevan zadatak s obzirom da kuhaju za trinaest osoba, nema baš namirnica, ne znaju gdje se što nalazi, imaju sat vremena i ne smiju koristiti češnjak niti luk.. !!! Kako započeti išta ? (na farmi je režim veganske prehrane bez prisustva statičnih namirnica poput češnjaka, luka, gljiva, kave... )
Bili su vrlo uspješni i dobro nas najeli. Sljedeći dan smo kuhale Iranka Yasmin i ja, ludo se zabavile i također najele svjetinu. Ono što je urnebesno u tim situacijama je potpuna improvizacija, ne poznaješ osobu s kojom kuhaš, kuhinju, pećnicu, količinu, a često ni namirnice koje su ti dane.
Uskoro je opet kuhao Vedran pa smo se odlučili isprobati sreću sa indijskim rotijima, ne može biti teško. Napravili smo tijesto večer prije i sutradan pljeskali s njima po stolu pokušavajući se prisjetiti onih maestralnih pokreta iz indijskih restorana.. Ispali su fantastično, pa smo ih i za večeru mazali koječime.

90_2015-08-29_01-22-11.jpg2015-08-27..to-31772770.jpg

Nakon večere svi se skupimo u zajedničkoj prostoriji, ili ispred, surfamo, čitamo, pričamo.. Radi se više sati nego na većini workaway mjesta, no sve je izvrsno organizirano i u kontaktu smo sa Zemljom, pa je s tim i sve lakše. Ljudi su smireni i većina ih putuje bar nekoliko mjeseci pa se razumijemo i bez puno priče.

2015-08-29_01-26-59.jpg2015-08-29_01-16-00.jpg
2015-08-29_01-17-38.jpg2015-08-29_01-14-02.jpg

Na svoj slobodan dan, šesti otkada smo tu, Dada je vozio Yasmin i Jana koji su odlazili, do sela, pa smo se i mi ukrcali kupiti čokoladu i mochi-je, prošetati malo. Doticaj sa čak tako malom masom buke i smradova, uznemirio nas je svo četvoro kao da smo već mjesecima daleko od civilizacije. Haha, zanimljivo. Okrenuli smo se, posjetili trgovinu i pravac farme.
Zadnja četiri dana pridružili su nam se urnebesno lijeni Englez Stephen koji zna sve Ivaniševićeve poteze i intervjue, i draga Francuskinja Magali koja nam je ručno nactala mapu najboljih mjesta Australije i Novog Zelanda po njenom izboru. Nevjerojatno!
Zapalo me da kuham s njim, uf, njegovo poznavanje Goranovog temperamenta pomoglo mi je /a i njemu, da navrijeme nanjuši opasnost i pokrene se..

Ovo je mjesto na kojem lako upadneš u zamku comfort zone, rutina je već isplanirana, a ako ne želiš ne moraš se ni družiti. Odlučili smo da će nam dva tjedna biti dovoljno, pa smo nabrzinu nacrtali znak za Tainan i prisustovali nepotrebno ludoj vožnji jednog od farmera koji nas je odbacio do Yujinga. Ovakvim neizbježnim trenucima se trebaš samo predati..
Nismo čekali niti deset minuta, raskošni crni Mercedes vratio se po nas i elegantno nas odvezao u Tainan. Elegantna gđa Mama i sin nisu postavljali previše pitanja.

2015-09-06_08-22-00.jpg

Popili smo čaj u kafiću i javili se našem domaćinu, studentu informatike koji živi sa cimerom. Popodne radi u Decathlonu, ali ima neke lude studentske planove s nama za vikend. Ima i još netko.
Javila se Triniti, mala fameja je krenula na jug prema Kaohsiungu i Trumanu, ali će provesti noć u Tainanu. Došli su po nas ispred zgrade pa smo posjetili Konfucija u hramu, Chihkan Tower, jeli nekakvu vrlo poznatu juhicu sa rezancima, zujali po još malo pa sto godina staroj robnoj kući, večerali neke još poznatije rezance i ribu gdje smo čekali stol ispred.. i za desert pojeli NAJpoznatiji sladoled sa mangom - naribani led sa voćem i sirupom... Bivša prijestolnica poznata je po dobroj hrani, pa je to pored posjeta povijesnih znamenitosti glavna aktivnost.
Smislili smo "evil" plan i sutra svi zajedno idemo Trumanu - jadan čovjek, došli smo njega posjetiti, a već nas mjesec dana čeka da se spustimo u njegov grad.

2015-09-06..to-27418941.jpg90_2015-09-06_08-26-48.jpg

Sutradan smo ručali opet neku poznatu juhicu, za desert mekani slatki tofu sa grahom, kuglicama i ledom..aagh.. nećemo više davati šanse.. Jednostavno - ne valjaaa..
U auto smo jedva stali. Nazvali smo Trumana i objavili mu plan jer nije dobio poruku da i mi stižemo danas. Nema mjesta doma za nas pet, ali nema problema, smislit će nešto. Proveli smo dan naravno prije svega jedući, vozikajući se brodićem u Taijiang mangrovoj šumi i šetajući po tržnici.

2015-09-06_08-22-49.jpg2015-09-06_08-25-58.jpg

Stižemo u Kaohsiung kasno navečer, taman na rubu klaustrofobijskog napada, i evo ga Trumaaan! Karakteristično dječje glasno veselje i širok osmijeh trči prema nama. Presretni smo da ga vidimo. Tko bi rekao da smo proveli zajedno samo oko tjedan dana..
Noćas ćemo biti smješteni u nekom stanu gdje on i još dvojica misle pokrenuti hostel ?? Zapravo, već je u pogonu - sutra dolaze ljudi.
Za nekoliko trenutaka upoznali smo Trumanovog partnera, čuli cijelu zapetljanu priču i odlučili da pothitno moramo porazgovarati sa Trumanom. Oni su u pola noći izašli na night market, taman da ih čujemo dok smo polako tonuli u san.. /Malena Enen zadivljujuće sve prati - ubije oko dok se vozimo, još polusnena ispada iz auta, trpa sve što i mi..

Ujutro smo nas dvoje obišli zanimljivi Fakultet do kojeg se dolazi kroz tunel, simbolično svjetlo na kraju tunela je u oba smjera, ovisi znači li to za tebe odlazak ili dolazak na fax..;)

2015-09-06_10-07-03.jpg

Danas je napeti dan s obzirom da za nekoliko sati dolaze gosti "hostela", pa moramo napustiti krevete, oni su spavali tek nekoliko sati..došao je treći, najtrezveniji partner u ovoj nemogućoj kombinaciji pa smo prisustvovali sukobu europskog (praktičnog) i azijskog (teoretskog) uma. Ubacili smo se i riješili napetosti praktičnim rješenjem, složili dotičan krevet i premjestili ga u sobu za buduće goste.

Natrpali smo stvari natrag u Trinitin auto i uputili se metroom prema srednjoj školi u kojoj Truman drži predavanja u sklopu izbornog sata dvaput mjesečno po sat i pol - danas smo mi predavači!
Nismo se uopće pripremili, improvizacija nam je drugo ime, pa eto da vidimo kako plivamo i u ovim vodama..

Ovo je nekakva Gimnazija, ogromna zgrada, svi su obučeni u jednake opravice i smijulje se dok se penjemo po katovima. Upoznajemo ravnatelja, neke profesorice.. Truman nas kratko predstavlja grupi koju pohađaju svi učenici zainteresirani za različite kulture, putopisna predavanja i slične događaje. Nastupamo. Haha, mikrofon u ruke i izmišljaj.

2015-09-13..oto-5476492.jpg2015-09-06_10-06-02.jpg

Predstavili smo im našu dragu zemlju na Google-ovoj mapi, odzumirali je polako da joj nađu mjesto na planeti i krenuli. Dogovorili smo sa Trumanom da se slobodno ubacuje pitanjima i da svoje utiske s obzirom da je u Hrvatskoj proveo neko vrijeme. Pričali smo polako i provjeravali treba li što prevesti, iznenadilo nas je koliko su, iako sramežljivi, zainteresirani.
Naša neobična značajka koju Trumči voli svima naglasiti, i koje smo postali svjesni upravo pri ulasku u Taiwan (kod imigracijskog inspektora), je činjenica da putujemo bez plana, što je u ovakvoj zemlji umova kojima za bilošto treba plan i recept, još podebljano crvenim i okruženo velikim upitnicima. Kao da nismo bili dovoljno čudni.. ;)
Skratili smo klasično predstavljanje zemlje i saopćili im da to sve mogu izguglati i pročitati na netu, naša misija danas ovdje je svjedočiti o ljepoti iskustvenog doživljaja mjesta na kojemu svi živimo, a to je - planeta Zemlja.
Ukratko, rekli smo da je najvažnija stvar koju želimo podijeliti s njima to da Svijet nije "neko tamo" opasno mjesto. Ljudi su prirodno dobri i spremni pomoći, bilo gdje. Jednak osjećaj imali smo u Kambodži, Laosu kao i sada u Taiwanu, ali što je još bitnije, ne trebaju nam vjerovati, već sami osjetiti.
Još niti jednu osobu nismo upoznali sa lošim iskustvom, čak ni solo putnike, žene. Naravno da treba imati mrvicu bistrog uma i ne šepuriti se sa novim fotoaparatom, debelim zlatnim lančićem ili mobitelom ispred očiju kojima je cijena tog predmeta veća od njihove dvogodišnje plaće, ili na bilo koji drugi način izazivati vlastitu sreću i onda optuživati loše sigurnosne standarde zemlje.
Pozorno su slušali dok smo im pričali o probavanju pizze u Napoliju, kokosa u Tajlandu i banana u Laosu. Nikada banana nije bila tako dobra..

2015-09-06..to-48541039.jpg2015-09-06..to-48322592.jpg

Njih je naravno zanimalo zašto smo došli u Taiwan, s obzirom da je tako malen i dalek. Zaista, maleni otočić manji je od Hrvatske, ali zato na svojih 35,883 km2 ugošćuje 23,4 mil stanovnika. Povezali smo im odgovor sa spomenom par organizacija koji granice čine bližima, Couchsurfing, Workaway ( ili Helpx ), WWOOF, preko kojih upoznajemo razne ljude, kulture, navike, učimo, dobijamo uvide, i između ostalog, preko kojih smo upoznali Trumana, saznali ponešto o Taiwanu, smanjili tako fizičku i emocionalnu udaljenost i naposljetku se našli tu!
Vrhunac ludosti u njihovim očima postigli smo spominjanjem našeg trećeg načina zbližavanja sa lokalcima - stopiranja. Slijedila je detaljna demonstracija jer neki nisu nikada čuli niti vidjeli išta sličnog. Haha, osjećali smo se kao da kvarimo tu nevinu dječicu dok smo svi zajedno vježbali poznatu gestu...
Podigli smo je na višu razinu odgovarajući na pitanje što mislimo o Taiwanu. E pa draga djeco, da nije bilo stopiranja, vjerojatno bi o Tajvancima imali drugačije mišljenje.
Prilično sramežljivi i samokritični, teško su dostupni za spontani kontakt, pa čak i kada želiš nešto pitati ili se strašljivo smijulje mašući rukama dajući do znanja da ne pitaš više ništa, ili jednostavno pobjegnu pa stojiš sam na kasi sa bocom vode pokušavajući šutnjom dati do znanja da ga nećeš apsolutno ništa pitati, dok se oni iza naguravaju tko će naplatiti prokletu vodu! :)
Ovako, prirodno dobar i bez svjedoka, pokupi nas kako bi pomogao, a i dopusti si prozboriti par rečenica! Vidjevši nas, žive i zdrave, kako mu kruzamo po zemlji, ohrabrio se za sljedeći godišnji otići do susjednog grada da vidi kako je tamo. Bravo!
Nama još jedno neizmjerno iskustvo i dubok uvid u prirodu naroda, potpuno drugačije od posjećivanja turističkih objekata i takve vrste dodira.

Kako su njima jedine zemlje na listi mogućih Kina i Japan, zamolili smo ih da ako je moguće odu bilogdje drugdje, osjete drugu kulturu, jer tek kad odu tamo gdje ih nitko ne razumije, gdje se jede vilicom, i gdje ljudi nemaju kose oči, onda će moći spoznati nešto o sebi, svojim socijalnim, praktičnim, bilokakvim ili nikakvim vještinama. Bez ugodnosti tvojeg kruga poznatih i priučenih stvari možeš na kraju krajeva, barem sa sigurnošću reći: "Nije to za mene".

I to je to, zaokružili smo priču sa nadom da će bar jedan od njih otići bilogdje i dati Svijetu priliku da se dokaže, time bi ova naša misija danas bila izvršena. Jer najljepši dio ove životne bombonijere jest stvaranje obitelji po tom Svijetu, i spoznaja da prijatelji nisu mjerljivi po vremenu provedenom zajedno. A to nije nešto što spoznaš ležeći na kauču.
I ti su trenuci zbilja bili magični, dok su nas gledali razogačenih očiju kao da s njima dijelimo najveću tajnu ikad.

Za dva dana posjetili smo i industrijsko-obrtničku školu gdje je želja za posjetom neke druge zemlje bila ravna nuli. Razlog - strah. Umjesto da pričamo o putovanju, postavljali smo im pitanja.
I zbilja, bili smo upoznati sa činjenicom da se Tajvanci boje svega, valjda još više zbog tog svoje mega naprednog cyber prostora i naprava.. I kod nas su ljudi prestravljeni nepoznatim, ali čuti to iz usta ovih mladih ljudi, čija krila ne bi smjela biti već podrezana raznim pravilima, upozorenjima i medijskim mega crnilom, nismo mogli sakriti zaprepaštenost. Zamislili smo se, kod nas tinejdžeri možda nemaju mogućnosti i možda nikad neće nigdje otići, ali barem maštaju..!!
Pitali smo ih čega se boje, nisu znali odgovor, spominjali su nekakve vijesti i neodređene "općepoznate" informacije.. Gimnazijalci su barem htjeli do Japana..

Dojmio nas je odnos srednjoškolaca prema profesoru, što možda donekle leži u trenutku kojeg smo uspjeli uhvatiti penjući se na treći kat ove ogromne škole. Naime svaka škola ima odred za kažnjavanje, par vojnika koji provode disciplinu čitajući bukvicu, a kasnije i izvještavaju roditelje. Kako kaže Truman - a onda jao si ga njima, jer svako je dijete obraz roditelja..

2015-09-06..to-48444341.jpg2015-09-06..to-48170961.jpg

Zabavna i dragocjena su bila ova nova iskustva, islikavali smo se, porazgovarali jos malo sa učenicima te dobili čak i svoje mini portrete od jedne darovite učenice.

Našli smo se sa Triniti, Stephenom i Enen te proveli ostatak dana u ogromnom parku uz hranu i piće, razmjenjujući crtice svakodnevice i dubokoumne filozofije. Nakon ponoći ušuljali smo se u Trumanovu kuću, tiho se izmjenjujući na tuširanju, ali onda je Enen odlučila da je dosta bullshitanja i glasno se bunila dok ju je tata tuširao. Nas četvero smo prestrašeno slušali nešto što je zvučalo kao glasno negodovanje njegove mame, ali naposljetku je pokušala pomoći. Nezgodna kineska intonacija..
Sutradan ujutro smo svi krenuli na sastanak društvanca s kojim ćemo provesti dva dana hikinga i kampiranja.. Uh što volim ove dogovore..krenusmo oko jedan.
Ono što je ispočetka mirisalo na neprilike nasreću je samo završilo sa par ogrebotina, s obzirom da smo svi skuterima mahnito jurili za vođama prolazeći kroz crveno. Cure su se podružile sa ogradom i autom s druge strane.. Portugalac i mi smo se odvojili i unatoč njihovoj bijesnoj jurnjavi došli 45min prije njih na dogovoreno mjesto pa smo stigli i ručati. Odgovorili smo ih od zamisli da idemo planinariti na A mjesto te odemo odmah na B mjesto gdje trebamo postaviti šatore jer već su tri sata, nitko ne poznaje ni A ni B mjesto, a B mjesto je udaljeno još sat vremena vožnje.

Naprtili smo se i krenuli uz rijeku u potragu za kamp mjestom. Večerali smo uz vatricu koju smo zapalili uz suho lišće i kres i prepustili se večeri..

90_2015-09-13_12-06-52.jpg 90_2015-09-06_10-25-45.jpg2015-09-13..oto-2462017.jpg2015-09-06_10-19-25.jpg

Buđenje tik uz rijeku uz tihe zvuke prirode bilo je oduševljavajuće.

2015-09-06_10-28-03.jpg2015-09-06_10-37-28.jpg

Ostali smo još nekoliko dana u Kaohsiungu, vozeći se biciklama po centru u gluho doba noći, probali betel kod ulične prodavačice (ono što u Burmi žvaču umjesto cigareta), kupili mobitel preko oglasa, uživali u pekarskim proizvodima svjetskog prvaka, završili osmomjesečnu potragu za Bluetooth tipkovnicom ( sada će tipkanje ići brže! ), dobili savjete za kampiranje po istočnoj obali..

270_2015-09-06_10-26-01.jpg2015-09-06_10-32-16.jpg

Posted by mokrebicve 16:35 Archived in Taiwan

Email this entryFacebookStumbleUpon

Table of contents

Be the first to comment on this entry.

Comments on this blog entry are now closed to non-Travellerspoint members. You can still leave a comment if you are a member of Travellerspoint.

Enter your Travellerspoint login details below

( What's this? )

If you aren't a member of Travellerspoint yet, you can join for free.

Join Travellerspoint