A Travellerspoint blog

Stopiranje i morske radosti u Kambodži

sunny 33 °C

Siem riep - Battambang - Phnom Penh - Sihanoukville - Koh Ta Kiev - Sihanoukville - Phnom Penh

I kod stopiranja može se osjetiti koliko je grad dotaknut turizmom. Hodali smo oko 4km u potrazi za pravim mjestom, a onda nam je stalo toliko auti da smo već imali kategorije: Zbunjeni, Želi pare, Odvest će nas na autobusnu, Zvat će prijatelja. Svake minute morali smo objašnjavati kako ne trebamo taksi, znamo da postoji i autobus, znamo gdje je autobusna, i da se ne zabrinjavaju, stati će nam već netko.. Umorili smo se nakon dva sata žege, a i navukao nas je primamljivi dašak klime iz polupraznog kombija, pa smo dogovorili cijenu i sjeli skuhani unutra prisjećajući se prošle vožnje u kojem nismo imali ni sjedalo za sebe.
Kako ne može biti jednostavno, nakon sat i pol naš šole imao je plan-kako on ide u drugom smjeru, nas će prebaciti u auto-taksi Cambodian style. Napravili smo priličnu barufu nakon što smo vidjeli da nas želi ubaciti u istu Toyotu Camry koju smo prije par sati odbili stodvadesettri puta: dvije žene na prednjem sjedalu, muž i žena sa dvoje djece na stražnjem, i vozač??!!! Uzmimo u obzir, mada nije potrebno išta dodavati, da je vani 40 stupnjeva, da je auto staro i da oni voze kao manijaci.
Mozak ti se blokira kad vidi takvu glupost, ne znaš bi li se smijao ili plakao. A onda kad vidiš kako stišću tu djecu da bi izgledalo kao da ima mjesta, bijes preuzme. I onda počneš vikati.
Odvezao nas je na autobusnu i sredio bus za po ure. Dobro.

U Battambangu nas dočekuje couchsurfing domaćin Paul, simpatični 28-godišnji velikodušni Francuz sa skromnim znanjem engleskog. Smještamo se u njegovoj skromnoj drvenoj kućici kambodžanskog stila i družimo svi zajedno ispred sa susjedom fotografkinjom, također Francuskinjom.

2015-04-08_01-12-11.jpg2015-04-25_12-18-14.jpg

Paul je nakon završenog tečaja u Francuskoj, šest godina radio na razminiravanju Kosova, Afrike i Afganistana, pa se nakon putovanja Kambodžom zaljubio u zemlju i ljude te odlučio ostati. Battambang mu je drag jer nije na turističkoj ruti i može se osjetiti prava Kambodža, kako kaže.
Grad je drugi po veličini što se ne bi dalo naslutiti šetnjom po centru rastegnutom uzduž rijeke. Iako je Paulova kućica udaljena skoro pola sata pješke od centra, ne pada nam teško hodanje tamo amo jer se uistinu viđaju neprocjenjive scene svakodnevnog života domaćih ljudi.
Kambodža je prljava, stvarno prljava. Hrpe plastičnih vrećica, boca, limenki i kartona najobičniji su prizori prilikom putovanja ovom zemljom. Nije samo prljava nego je i prašnjava i sami se sebi čudimo koliko brzo smo oguglali na takvu okolinu. Iako, osjećam malo i teret odgovornosti što dolazim iz zapadnog svijeta koji ih je upoznao sa plastičnom vrećicom..
Drugi dan ujutro odlazimo do grada, na tržnicu koja je uvijek glavno mjesto događanja. Šetamo se i uživamo u bojama i zvukovima, a samo ponekad i u mirisima šarolike ponude, pa stajemo kod jednog štanda gdje se prodaju juhe i smoothiji. Po dobrom starom običaju naručujemo svatko svoj uz obaveznu napomenu bez šećera i s malo leda jer se u protivnom dobija turbozaslađeni napitak prekrcan ledom a voća nigdje, ne zato što štede na voću nego jer ga oni stvarno takvog vole.
Motrimo ženu kako nam radi smoothie i drobi led na nekoj zahrđaloj ručno-pokretačkoj napravi. Jedna sekunda nepažnje i vidimo kako zaboravno trpa zaslađeno kondenzirano mlijeko iz konzerve pa joj vičemo da stane, a ona se kiselim smiješkom ispričava. Nezadovoljni pijemo preslatki napitak i puštamo pola, a Daina joj na lijep način objašnjava kako nije u redu da ovo prodaje kao voćni smoothie. Popravljamo situaciju jedenjem doručka u lijepom baru francuskog ugođaja pa unajmljenim biciklama istražujemo grad.
Vrlo brzo oboje osjećamo laganu bol u trbuhu koja se kasnije u danu razvila u grčeve i proljev zvan trčkalica. Psujemo bakici i rđavom ledu sve po spisku a ostatak dana i noći provodimo na relaciji kreveta i wc-a. Mene je i temperatura oprala dok je Daina ostala na probavnim smetnjama. Skupa u dobru i u zlu. -Ipak je Valentinovo danas. ;)
Liječimo se višestrukim uzimanjem mms-a pa uspijevamo odspavati par sati. Ujutro sam ja kao nov, a Dainu još kratko prate zaostale trbušne tegobe. U potrazi za tamnom čokoladom stižemo do ugodnog snack bara privlačnog imena Chocolate art gdje provodimo cijelo popodne hraneći se raznim slatkim i slanim delicijama.

2015-04-08_01-13-27.jpg2015-04-08_01-13-10.jpg2015-04-25_12-18-36.jpg2015-04-08_01-13-52.jpg

Odlučujemo se stopirati do glavnog grada udaljenog 280km pa opet posežemo za crnim markerom i komadom kartona. Ujutro tuk-tukom odlazimo na rub grada, opet odrađujemo svojih dva km hodanja jer su nam mjesto koje smo jučer rezervirali pogledom sa bicikle zauzeli štandovi sa onom ribom i rižom. I eto nas opet, stopiramo u utrci s izlazećim Suncem i vrućinom koju ono donosi.
Nakon uobičajenih zbunjenih pogleda i osmijeha, Toyotin terenac nesigurno usporava i gleda nas a ja mu veselo mašem i pokazujem natpis na kartonu. Nekako iz pristojnosti jer su nam se pogledi već sreli, staje pa nas pita kamo idemo, Phnom Penh kažemo mu, u slučaju da karton nije bio jasan.
Simpatični gospodin u svojim 60-tim nam govori kako je bio na vjenčanju prijatelja pa se sada vraća kući. Hrvatska mu nije poznata pa mu prvo geografski, a potom kulturno i politički predstavljamo Lijepu našu.
Kaže kako radi u nekakvom ministarstvu za prostorno planiranje a u svojem životopisu, kasnije doznajemo, ima upisan i dugi staž u ministarstvu financija, ratovanje protiv Crvenih Khmera gdje je izgubio nogu te studij u Vijetnamu. Skroman je i ne priča mnogo, ali naslućujemo da je neka važna faca; na putu nas je htjela zaustaviti prometna policija pa se nakon usporavanja auta odjednom policajac predomislio te maltene uz isprike propustio dalje. Nakon 2 sata vožnje stajemo u velikom restoranu uz cestu gdje nas časti ručkom i niti pod razno ne želi naše novce. Isprobavamo razne kambodžanske specijalitete i puni do vrha krećemo dalje.
Približavajući se Phnom Penhu pita nas za naš plan pa mu govorimo kako se u metropoli zadržavamo kratko jer želimo na jug i more ali da se također i vraćamo nakon tjedan dana ponovno na koji dan jer imamo let za Maleziju. Zapisuje nam svoju adresu i broj telefona te govori da mu se obavezno javimo kad se vratimo da odemo na večeru, i po drugi puta napominje, ukoliko budemo imali ikakvih problema, pa čak i s policijom, da ga slobodno nazovemo. Ispričava se priznajući da ima jednu sobu za nas, ali nema valjda rezervne ključeve..
Zahvaljujemo se dragom g. Sarongu i krećemo u potragu za smještajem. Phnom Penh je očekivano kaotičan iako ništa manje šarmantan, ima tu za svakog po nešto a pogotovo prokletih vozača tuk-tukova kojih ima za svakog po jedan valjda.
Zvuči nevjerojatno ali šetajući ulicom pitali su nas trebamo li tuk-tuk i po 20 puta u roku od 10min, ispočetka je to bezbolno ali nakon nekog vremena se prestaneš pristojno osmjehivati pa čak i odgovarati upitima jer postaje toliko iscrpno to njihovo dovikivanje i ispitivanje gdje ideš, zašto ne želiš tuk-tuk, možda sutra..? Kao da smo u Vijetnamu.
Nalazimo smještaj u nekom kineskom hotelu za kojeg je Daina pročitala kako je omiljen među stranim rezidentima -ne bih baš tamo živio ali za jednu, dvije noći je prihvatljiv, pogotovo cjenovno. Večeramo u turskom restoranu koji nije jeftin ali su porcije toliko velike da naručujemo jedno raznobojno jelo koje je sačinjavalo više različitih umaka, ukiseljenog povrća, nekih sarmica i nezaobilaznog pitta kruha.
Preko dana je prilično vruće i nije za gubljenje i istraživanje po gradu pa se nakon doručka informiramo o busevima do popularnog Sihanoukvilla koji je grad na obali Kambodže, poznat po masovnom turizmu. Cilj su nam otoci nasuprot Sihanoukvilla ili točnije najmanje razvijeni Koh ta kiev koji nam je preporučio Paul iz Battambanga kad smo mu rekli da želimo mjesto sa što manje ljudi i što više mira.

90_2015-04-08_01-15-39.jpg2015-04-08_01-15-14.jpg90_2015-04-08_01-14-35.jpg2015-04-08_01-15-51.jpg

Nakon 2 dana Phnom Penha stižemo krcatim busom u Sihanoukville kasno popodne pa s backpackovima na leđima tražimo jeftini smještaj. Azijski krcati bus znači da je i prolaz popunjen ljudima koji sjede na mini stolicama, a na dnu ima bar dva motora i toliko tereta da se dno autobusa udubi. Klima uvijek nekako crkne taman prije nego izađeš iz grada, pa ono što ti preostaje je usavršavanje tvog zen uma sljedećih par sati.
Zadnji je dan Kineske nove godine pa su turistički kapaciteti prepopunjeni, a skladno tomu i cijene visoke. Smještamo se u najvećem hostelu na glavnoj ulici, kojeg bi inače u velikom luku zaobišli, ali tada s torbama na leđima i jednoj noći za prespavati prije bijega na otok pristajemo na kompromis. Iznenađujuće je opušteno, a u ponudi terase hostela je živa muzika by Tko god želi pjevati i cjenovno prihvatljiva pizza.
Na otočiću Koh ta kiev, koji sennalazi nedaleko Sihanoukvilla, ne postoji nikakva turistička infrastruktura osim robinzonski uređenih drvenih kućica sa poljskim wc-om, šatora ili jednostavno hammocka između dva stabla prekrivenih mrežicom protiv komaraca. Telefonom dobijamo informaciju kako su dva smještaja puna do daljnjeg, treći se ne javlja i zadnji napokon potvrđuje slobodna mjesta za nas.
Dobro su organizirani pa nas ujutro kupi tuk tuk koji nas i još jedan par 20 minutnom vožnjom prebacuje do neke ekstra popularne plaže gdje nas čeka duguljasti drveni brodić s vanjskim motorom od traktora. Ugodnom vožnjom nakon sat i pol nasukavanjem zajedno sa još desetak ljudi pristajemo na pješčanu plažu našeg smještaja simboličnog imena Last point.
Veselo nas dočekuje istetovirani Irac s dreadlocksima koji nam zaželjuje dobrodošlicu i pomaže iskrcavati torbe. Pogledom na slamnate suncobrane i drveni bar na samoj plaži instantno nam se rasteže osmijeh preko lica jer je to točno ono što smo tražili. Raj!
Postoje četiri opcije smještaja: šatori, drvene kućice kojih je samo 4 i koje su popunjene, kreveti na kat u obliku improviziranog hostela i bračni kreveti, njih također 4 koji se nalaze na katu iznad, a sve je skupa sklepano iz drveta i slame. Dragocjeni pogled prema nedaleko udaljenom moru je pametno pušten nepregrađen pa je buđenje i promatranje mora iz udobnosti kreveta posebno iskustvo. Bar u sklopu Last pointa nudi uz jednostavna jela kombinirana rižom i nevjerovatno dobru pizzu iz prave prave pravcate peći na drva. Ne možemo se nadiviti da na ovakvom udaljenom i nerazvijenom otoku jedemo odličnu pizzu s mozzarellom!

2015-04-25_09-12-44.jpg2015-04-08_01-28-49.jpg2015-04-08_01-27-57.jpg2015-04-08_01-29-08.jpg

Letargično provodimo dva dana kupajući se, čitajući knjigu i spavuckajući nakon ručka, mozak definitivno na paši zajedno s kravama koje su sastavni dio Last pointa. Drugi dan se selimo na Naked beach koja je jedna od najljepših na otoku, jedina joj je mana nedostatak hlada pa smo našli neko visoko stablo sa rijetkim granama i proveli tamo popodne. Navečer shvaćamo kako smo izgorjeli pošteno na Suncu iako smo se maksimalno skrivali i pazili. Osjećamo se kao pravi turisti, oni kojih gledamo s podsmijehom kad smo doma...tu nema ni pomidora ni jogurta pa kokosovim uljem mažemo crvenu kožu i uspijevamo spavati uz minimalna okretanja.

180_2015-04-25_09-11-48.jpg2015-04-08_01-27-05.jpg2015-04-08_01-27-40.jpg2015-04-08_01-28-30.jpg

Treći dan stiže vijest da će se neki tjedan dana ranije zbog mafijaških obračuna naprasno otkazani petodnevni mega party za Ruse s nekog drugog party otoka ipak održati, i to ni manje ni više nego u Last pointu....u klinac!
Irac i još dvoje zaposlenika nam tužno pojašnjavaju kako će i sam bar biti za vrijeme partya predan organizatorima, a cijene će naravno biti skladno više i plaćati će se prije kupljenim žetonima. Očekuje se bar dvije do tri tisuće ljudi.
Ujutro prije službenog početka mrskog nam masovnog okupljanja idemo na drugi kraj otoka u potragu za mirnijim smještajem. Pronalazimo ih na rubovima prašume ali nažalost bez slobodnog mjesta za nas; svejedno ostatak dana provodimo na prelijepoj pješčanoj plaži.
Ako neće Muhamed partyu onda će party Muhamedu...odlučujemo se ostati i prigrliti nadolazeće događaje.
Prva večer partya protječe poprilično bezuspješno za organizatore i poprilično uspješno za nas i ovaj raj na zemlji obzirom na količinu pridošlih ljudi iako je elektronska muzika rokala do pet ujutro. I to kakva muzika, dj-e su valjda odmrznuli pa ih pozvali ovdje jer je muzika koju su puštali većinom podsjećala na neki grozni Dance iz 90'.
Nije toliko loše koliko smo mislili ali već je drugi dan dolazilo sve više i više ljudi pa smo nakon druge provedene noći na vibrirajućem krevetu i ipak pokleknuli i odlučili otići s otoka. Tužno je vidjeti sve te kašete pića, pakete limenki i cigareta, ovaj bijeli pijesak i brižljivo sagrađene wc-e tako bezobzirno iskorištene. Nismo jedini koji iz istog razloga odlaze a staff iz bara nam se ispričava zbog nastale situacije iako naravno nemaju ništa s time, obzirom da je odluka o partyu došla od daleko udaljenih vlasnika. I oni bježe, kao i kompletna domaća obitelj koja živi ovdje i kuha za goste. Ostaju vojnici, partijaneri i zbunjeni organizatori.
Vraćamo se u žižu Sihanoukvilla i njegovog medulinskog štiha, restoranima i trgovinama namijenjenim ruskim turistima i prekrcanim plažama. Iznajmljujemo motor s namjerom da nađemo neku mirniju plažu ali nakon vozikanja okolicom grada shvaćamo da su najljepše plaže one krcate u neposrednoj blizini grada.
Opečena koža koju smo donijeli s otoka kao da se još više zacrvenjela pa su nam počeli i plikovi dolaziti, meni cijela leđa a Daini bedra i prednja strana tijela. Klonimo se maksimalno Sunca, a u jednom marketu uspijevamo naći običan čvrsti jogurt - što je veliki uspjeh u ovim zemljama, pa se skupocjenom namirnicom mažemo po opekotinama.

90_2015-04-25..o-679305751.jpg2015-04-08_01-26-38.jpg

Sihanoukville je također poznat i po prostituciji koju nismo pretjerano viđali dok nisam drugu večer, nakon dvosatnog neuspjelog pokušavanja spavanja radi gorućih leđa, otišao sam na pivo do obližnjeg bara i prisustvovao jadnim scenama natezanja europskih starih gorostasa s krhkim mladim kambodžanskim djevojkama. Ne mogu ih niti nazivati ženama kad je većina njih nedavno zakoračila u punoljetnost a životne su ih neprilike prisilile na prostituciju. Ono što me više zgražalo bile su stare mazge koje su pijane slinile i hvatale te klinke, natežući se s njima poput srednjoškolaca dok se na nekima vide i vjenčani prsteni koji su odavno izgubili sjaj.
Nakon tjedan dana obale vraćamo se u Phnom Penh i pronalazimo za nijansu skuplji smještaj u kojem nakon dužeg vremena napokon opušteno spavamo na čistim plahtama i jastucima. Pronalazimo i libanonski restoran pa se častimo odličnim Humusom, Baba ganoushom i Tabouleh salatom i to sve popraćeno Pita lepinjicama. Mmmm
Uvečer odlazimo do jednog bara koji se nalazi u sklopu neprofitne organizacije ''12 tables '' a na čijem programu je gledanje dokumentarnog filma o ženama koje rade u tvornicama odjeće diljem Kambodže. Fokus filma bio je na intervjuiranju i prikazivanju životnih uvjeta žena koje svakodnevno (7 dana u tjednu) rade u najblaže rečeno lošim uvjetima. Poslodavci tih nesretnica neki su od najvećih svjetskih brendova odjeće poput H&M-a, Pume, Adidasa i drugih. Mjesečna plaća im je pišljivih 80$ što je stvarno mizerno čak i za kambodžanski standard, većinu zarade šalju svojim obiteljima dok same, po njih 10tak i više, žive u malim istrošenim sobama nedaleko tvornica.
U njihovom sindikatu ne postoji niti jedna žena što puno govori o njihovim pravima, a mirnim su protestima na dokumentarcu tražile više plaće te prava poput onih na slobodne dane u slučajevima bolesti ili smrti u obitelji (jednoj je radnici dozvoljen samo jedan slobodan dan nakon smrti oca), više sanitarnih čvorova (na 20 zaposlenih muškaraca u tvornici postoje dva wc-a dok za žene, njih 200-njak - jedan jedini), te plaćanje osnovnog zdravstvenog osiguranja. Nakon pogledanog dokumentarca posjetitelji su imali priliku postaviti pitanja jednoj od tri radnice koje su i same bile dio filma. Nakon viđenog bit će drukčije gledati jeftinu robu u trgovinama s etiketom Made in Cambodia.
Kao i u svakoj metropoli, ponuda je raznolika, ima tu svega - i modernih pekara i zelenih tržnica, uličnih štandova i finih restorana. Držimo se na tekućem, pa u jednom modernom mini kinu na ugodnim jastucima gledamo Birdmana.
Odlučujemo se javiti g. Sarongu kao što smo i obećali pa ga pozivam s recepcije našeg motela. Sretno mi odgovara da ga zovnem ponovno sutra oko 8 ujutro pa ćemo se dogovoriti oko našeg druženja.
U 8.15 ujutro sljedećeg dana netko kuca na vrata sobe, budim se i krmeljav otvaram vrata kad simpatični recepcioner našeg motela govori kako nas naš taksist dolje čeka.....odgovaram mu da je pogriješio na što me on pita ''Are you Croat?''.
U tom trenutku nisam još bio siguran sanjam li ili sam budan, obzirom da ime naše države rijetko tko u Aziji zna pravilno izgovoriti a kamoli pravilno pitati na engleskome jesam li Hrvat???
Zbunjeno mu odgovaram da jesam (za dom spreman!), na što mi on potvrđuje kako nije riječ o zabuni, već kako baš nas netko čeka na recepciji. Oblačim se i silazim dolje kad ono nasmiješeni g. Sarong čeka da krenemo...ništa jasno, ali ga molim da nam da 5min da se spremimo i stižemo. Vraćam se u sobu i dižem Dainu iz kreveta, spuštamo se dolje i ulazimo u već poznati nam Toyotin terenac. Nakon toga, stekli smo imunitet od tuk-tuk vozača.
Pita nas jesmo li doručkovali, pa nas vodi u neki otmjeni hotel kraj rijeke gdje doručkujemo kao kraljevi. Kaže da se zabrinuo što ga nismo zvali u 8h pa je krenuo u istragu: okrenuo broj s kojeg smo ga zvali, nakon nesporazumijevanja pitao adresu, došao na recepciju gdje su mu opet rekli da nemaju nikog s našim imenima (jer ih nisu ni zapisali), na što je njemu ipak nešto bilo sumnjivo (kaže on - vijetnamska vojska..) pa je pitao ima li koga iz Hrvatske, na što je napokon dobio potvrdan odgovor. Malome nije bilo ništa jasno jer ga zna s TV-a, a sada mu se tu raspituje za neke Hrvate??
Nakon obilnog doručka šetamo se kraj rijeke pa natrag u auto gdje nas pita šta želimo dalje raditi, zbunjeni smo s uvijek prisutnom dozom opreza. Vozikamo se gradom ne znajući što bi, kao kad bi u srednjoj školi netko dobio auto od starog na popodne, pa g. Sarong kaže da idemo do njega doma đir (osjećaj iz srednje škole se nastavlja).
Pred ogromnom kućerinom nam vrata od parkirališta otvara batler a unutra upoznajemo njegovu ženu i djecu, koja su naših godina.
Ljubitelj je tradicionalnih kambodžanskih instrumenata koje i izrađuje, pa se zabavljamo gledanjem i sviruckanjem po raznoraznim instrumentima a cijela je kuća okićena njihovim portretima i raznim ordenima iz vojske. Potom nam govori kako je prevruće za hodanje uokolo pa nas vozi u novi shopping centar jer mu je, čini nam se, kćerka to predložila. Nemamo pametnija posla zadnjeg dana u Kambodži pa hajde....nakon kratke šetnje gromanjskim shopping centrom ponovno završavamo u restoranu, ovaj put kineskom.

270_2015-04-26_02-54-59.jpg2015-04-08_01-16-58.jpg

G. Sarong naručuje za sve nas, kao i svaki put dosad, dosad smo vješto izbjegavali jedenje mesa jedući priloge sve do trenutka zadnjeg slijeda kada je kao posebnu deliciju naručio pohane pačje jezike. Umire od smijeha na našu reakciju, na što mu se ispričavamo i objašnjavamo naše prehrambene navike. Nema problema, pladanj s voćem već stiže. Zabavljamo se gatanjem iz ruke za koje kaže da je naučio kad je bio mlad i siromašan, jedan mu je rekao da se ne brine jer na ruci mu piše da će doći njegovo vrijeme.

2015-04-23_09-49-03.jpg2015-04-26_03-06-13.jpg
2015-04-08_01-24-26.jpg

Poziva šogora koji je Ministar vanjskih poslova za određene zemlje, koje-ne sjećam se, da nas dođe upoznati; dolazi iznimno ugodan čovjek sa odličnim znanjem engleskog jezika. Studirao je i živio u Rusiji sedam godina za vrijeme Crvenih Khmera, pa se raspitujemo za detalje. Inače, Crveni Khmeri bili su komunistička organizacija predvođena zloglasnim kambodžancem umjetničkog imena Pol Pot, koja je sa ciljem agrarne reforme i etničkog "pročišćavanja" u 4 godine pobila milijun i pol ljudi. Potjerali su vlastite ljude ih iz gradova u sela i svatko tko se opirao radu u kolektivnim poljoprivrednim komunama bio je ubijen. Dovoljno je bilo nositi naočale da budeš proglašen intelektualcem i pogubljen.
Nakon što je zvao ekipu na aerodromu uključujući i šefa, da najavi naš dolazak, G. Sarong ima već isplaniranu večeru za nas koja će se odviti u njegovoj kući - na meniju samo morska hrana. Zahvaljujemo mu se srdačno i govorimo kako večera nije potrebna na što on apsolutno inzistira i govori kako je već organizirao cijelu obitelj da dođe i upozna nas. Tokom ručka nam se redovno na kratko pridružuju njegovi poznanici koji su se u isto vrijeme našli u restoranu. Pušta nas u našem motelu i kaže kako se vidimo u 18.30 na večeri. Prejedeni liježemo u krevet i ostatak popodneva provodimo u horizontali.
Prije večere odlazimo u po cvijeće za njegovu ženu dok smo njemu namijenili mali suvenir pulskog amfiteatra kojih smo kupili nekoliko prije polaska na put. Primljeni smo kao članovi delegacije a na okupu je bila cijela njegova uža i šira obitelj, uključujući njegove sestre s muževima i djecom, pa i batlera sa svojom ženom i djetetom, sve skupa oko 20 ljudi. Jele su se same delicije počevši od školjki i puževa pa sve do carpaccia od morskih kozica i papaje, a svi su se konstantno brinuli o tome da nam tanjuri i čaše budu pune. Ono što je vrlo bitno - kucnuti se prije gutljaja sa svima (!), tako da smo večer proveli nazdravljajući..uf. Izvukli su se i instrumenti pa se pjevalo, a onda kad to nije bilo dovoljno glasno - i zvučnik.
On po sedmi put (pije Chivas) ponavlja istu priču kako je vidio natpis, i nas na cesti, i umire od smijeha. Nije zadovoljan što smo bacili karton s natpisom.. Uvjeren je da ima misiju da nas sigurno isprati iz zemlje pa se ispričava što nas neće moći osobno odvesti jer je puno popio danas, te nakon nekoliko riječi svom batleru kaže da će nas on čekati pred motelom točno u 6.30 kako bi nas prebacio do aerodroma. Eto, taman kad smo mislili da nema kraja stiže i šlag.
Njegova nas kćer pita zašto nismo išli busom nego smo autostopirali te govori kako toga nema u Kambodži i kako oni to samo u filmovima mogu vidjeti. Slikovito joj odgovaramo da ne bismo sada sjedili zajedno da smo išli autobusom, na što se svi prisutni zadovoljno osmjehnuše.
Nakon ugodno provedene večeri zahvaljujemo se svima te ispričavamo jer nas sutra rano ujutro čeka let za Maleziju. Divno je bilo provesti ovakvu večer,ugostili su nas i ispratili kao da smo dio obitelji, svi su izašli ispred, izgrlili nas i mahali, brinući se što idemo pješke deset minuta. G. Sarong je jedva primio dar, jer kako voli reći: "Ja ne trebam ničiji novac ni darove, ja trebam prijateljstvo."
To su nam ponovili i više puta tokom večere, " Dosta je bilo ratovanja, Kambodža treba prijatelje, i svi ih trebamo."

2015-04-08_01-21-51.jpg2015-04-08_01-22-35.jpg

Puni utisaka odlazimo na spavanje, a ujutro nas po dogovoru čeka vozač i vozi do aerodroma gdje hvatamo avion za glavni grad Malezije, Kuala Lumpur.

Posted by mokrebicve 03:01 Archived in Cambodia

Email this entryFacebookStumbleUpon

Table of contents

Be the first to comment on this entry.

Comments on this blog entry are now closed to non-Travellerspoint members. You can still leave a comment if you are a member of Travellerspoint.

Enter your Travellerspoint login details below

( What's this? )

If you aren't a member of Travellerspoint yet, you can join for free.

Join Travellerspoint