A Travellerspoint blog

Osnivanje pulske baze na Okinawi

sunny 30 °C

Naha - Chatan - Kadena - Kunigami - Higashi - Shah bay - Nago - Kadena - Naha

Okinawanski otočići prekrasni već iz aviona, sve nijanse tirkizne vode jasno ocrtavaju kako izlaze iz vode. Rado bih da me samo izbace na jedan.
Nitko nas nije ništa pitao za povratnu kartu, dapače, ozbiljna japanska mrga na imigracijskom pultu iznenadila me jedinim urnebesnim pitanjem - znam li ja Mirko Cro Cop-a?
Nisam se odmah prilagodila tom isprekidanom japanskom izričaju a najmanje pripremila za pitanje iz toga područja, no nije se dao smesti - izraz lica poprimio je blaženstvo dok je svečano izgovarao: "I LOVE him". :D

Okinawa je bila sravnjena sa zemljom tijekom 2. svj. rata pa je glavni otok većinom mlade arhitekture. Tu i tamo koja kućica starog stila, ali u Nahi teško da bi rekli da smo na tako malenom otoku, beton i zgradurine uokolo..
Stigli i odmah problemi u prijevodu, rezervirana i plaćena "japanska soba za troje" - kako kaže naslov - je zapravo za jednoga, i cijena također... Imali smo par dana usmenih i pismenih natezanja sa povratom uplaćenoga ali bitka je uspješno okončana u našu korist. Hostel na koji smo slučajno naišli tumarajući uokolo nakon napornog nesporazuma pokušavajući pritom upariti odgovarajući kanji znak u mozgu bio je uvertira za kulturne šik/šokove koji su slijedili - eto ga, usred knjižnice! Pa da..
Ono što je neobično jest da nerijetko hostele, kafiće, restorane, imaju na katovima bilo kakve zgrade pa smo i tu trebali mijenjati naviku vodoravnog češljanja pogledom u okomito te zapamtiti pritom znak za ono što nam treba. Lokalci su ljubazni i znaju engleski, no znakovi su skroviti kao da tražimo kurberaj.
Okinawani ne vole da ih se poistovjećuje sa glavnim otokom, oni su hippie Japanci, čak i izgledaju drugačije. Šef je upravo takav primjerak - opušteni dugokosi lokalac. Od 22h do 10h ga ne pitaj ništa, dao nam je šifru za ulaz, večeras knjiga party!

Buksi dolazi predvečer, frajer je uspio izbukirati kartu za Nahu na isti dan kad i mi te se spremiti za put na neodređeno za desetak dana. Tako je najbolje, dok se Okovi ne snađu.. Dočekali smo ga na stanici lightraila... uh kako je čudno pričati sa nekim trećim na hrvatskome! Hahaaa

90_2016-01-09_01-49-20.jpg2016-02-06..to-99533842.jpg2016-02-06..o-100145223.jpg90_2016-01-09_01-47-41.jpg

Uspjeli smo dobiti odgovore od naša dva csurfing hosta da primaju i Buksija, kako lijepo od njih! Amerikanci su, zaposleni u vojnoj bazi. Moglo bi se sada pisati o ogromnom broju baza na ovome malom otoku, koliko lokalci imaju ili nemaju što protiv, ali sve je to politički šah o kojem Google isto nešto zna.

Hodajući po ulicama Nahe, Vedran je ušmekao starijeg lokalca na bicikli koji nas je sutradan odveo na sushi i sake kod njegovog frenda. Kaže on, pravi sushi i riba je okinawanska, ne japanska. -Čime se također ponose jer tvrde da nije radioaktivna kao japanska..

90_2016-01-09_01-47-33.jpg2016-01-09_01-47-46.jpg2016-01-09_01-46-18.jpg

Naš stari frend inače ima svoju englesku školu koju nismo uspjeli posjetiti jer smo stopali ujutro za Chatan.
Ubrzo nam je stao mladi lokalac u škatulici (kutijici), njihovom omiljenom obliku auta. Bavi se preprodajom rabljenih vozila Amerikancima, i naravno da smo ga upitali za njegov pogled na američko prisustvo na otoku - kaže kako jedino stariji lokalci i Japanci sa glavnog otoka imaju nešto protiv američkih baza, mladi nemaju jer im daju posao i dašak modernoga. Dao nam je svoj broj i pozvao nas na beach party.

Chatan je bio još veće razočaranje, umjetni američki gradić, sve prepuno ogromnih natpisa i američkih restorana..ugh
Pričekali smo našeg csurfing domaćina Joea na obali, nesvjesno radeći izgrede - plaža je ogromna, pješčana, ali moraš se kupati unutar malog omeđenog kvadranta koji se slabo nazire u daljini gdje na tebe pazi spasilac.
-Spasilac?
Naravno da su preko razglasa uporno molili dva Balkanca koja sam ja taman fotografirala sa golim guzovima van vode..da odu u kvadrant.. Pleease.. Nismo odmah razaznali engleske riječi, niti očekivali da nas netko motri, ali nakon opetovanih please-ova skužili smo da nešto ne valja. Toliko su pristojni i zabrinuti da od muke moraš izaći van.

2016-01-11_04-54-00.jpg2016-01-09_01-52-42.jpg

Proveli smo dva dana uživajući u filmskim večerima sa Joeom i njegove dvije kornjače te posjetili još koju plažu gdje smo odlučili praviti se mutavi..možeš hodati 100m i još uvijek biti u vodi do struka, nećemo se valjda gužvati u bazenčiću sa gomilom pomagala za plivanje usred ove ogromne predivne plaže! Skupilo se još istomišljenika, no nisu se marljivi Japanci dali smesti - trči spasilac od jednog do drugog i moli da ne idemo dublje. Uvjerili smo ga da se nećemo micati i da ćemo biti dobri pa je duboko zahvalio (doslovno) više puta i uputio se do sljedećih izgrednika.

2016-01-09..to-11414141.jpg90_2016-01-09_01-45-05.jpg

Stopiranje iako utroje, teče prilično lako, pokupio nas je mladi par i odvezao doslovno ispred Finkove kuće. Pravi srčani csovac, poslao je jasne opise, mapu i sliku stana.. i pustio nam otključanu kuću..divota!

2016-01-09..to-11450804.jpg2016-01-09_02-15-53.jpg

Došao je kući između dva ronjenja i odbacio nas na Maeda cape..aaaah..opet akvarijjj!!

2016-01-11_04-34-48.jpg2016-01-09_02-08-50.jpg2016-01-09_02-14-37.jpg

Napravili smo mu currye i chapatije, kako sam voli kuhati za druge nije mogao vjerovati da nije on u kuhinji..pojeli smo večeru vani uz zalazak sunca i zabavljali se dok nisu došli Japanac Kyosuke i Bengali Jasna - objasnili smo joj da nije ona nikakva Yasna (čitaj Đezna) već obična Jasna..stari joj je volio davno nekakvu Jugoslavenku te nazvao dva psa i nju istim imenom.. mama kaže, nije imala ništa protiv..
Otišli smo opet na Maedu jer je predivno.

2016-01-09_02-01-28.jpg2016-01-09_02-19-49.jpg2016-01-09_02-07-39.jpg2016-01-11_04-44-56.jpg

Dogovorili smo sa Finkom da idemo na kampiranje do sjevera Okinawe pa se opet vraćamo na par dana. Ostavili smo nepotrebne stvari, a što je najbolje, posudio nam je i šator.
Započeli smo sa komedijom, pokupila nas Japanka i odvela doma da objavi dragom mužu Talijanu kako će nas oni odvesti u naš kamp.. a taman je bio usred posla.. Sprašila ga je napominjući kako uvijek nešto prčka ali ionako nikad ništa od toga, bolje nek' spremi SUP-ove na auto da odu iskoristiti dan. Jadan Francesco sa Japankom..možda ga i tuče..

2016-01-11_04-36-44.jpg2016-02-15_02-49-47.jpg
90_2016-02-15_02-48-32.jpg

Dovezli su nas kao svoju djecu do kampa, i oduševljeno se prošetali uokolo jer nisu znali da postoji ovo krasno mjesto. Kamping mjesta su drvene platforme, imamo riječicu pored u koju ćemo se baciti odmah sada, sami smo u kampu, nema doslovno ni pasa. Možda koja zmijica sa postera na recepciji - ajde za ovaj "danger" im dajem pravo. Spustili smo se sa našeg brdašca usred ničega par km do jedinog marketa na cesti i putem zapazili nevjerojatan prizor na zemljanom zidu, otrovnog Habuića (zmiju) kako si ustima kopa rupu za jazbinicu.. To bi valjda trebalo biti upozorenje.
Naša prva noć u šatoriću..haha, složili se kao srdelice i neprospavali noć.. Saunica, a vani čekaju žedni komarci.
Ujutro smo ostavili torbe kod šefa i otišli na kratki trek do Hiji vodopada koji je iznad našeg kampa, bacili se u osvježavajuću vodicu iako naravno posvuda piše "Danger"..

2016-02-15_02-51-51.jpg2016-02-15_02-28-49.jpg2016-02-15_02-27-02.jpg2016-01-09_02-10-23.jpg

Ekvadorka i brazilski Japanac (imaju jaku manjinu tamo) koji su nas odvezli u gradić Higashi susreli smo na povratku sa vodopada - vrlo dobar tajming jer nije da baš vrvi od posjetitelja ovuda..
Pojeli smo si juhicu u ovome osamljenom gradiću i rasporedili zadaće-ja kupujem špežu, oni idu naći plažu za kampiranje. Još smo i uspjeli saznati da bi noćas trebalo kišiti. Malo je reći da smo imali privatnu plažu za sebe, prizor je bio pravi robinzonski. Stvari sklonjene od kiše u udubinama stijena, roba se suši na štapovima, pranje u moru..

90_2016-02-15_02-24-21.jpg2016-02-15..to-45202212.jpg2016-02-15_02-55-03.jpg2016-02-15_02-22-27.jpg

Proveli smo neko vrijeme iskopavajući kanal za kišu koja bi trebala noćas testirati stanje našeg šatora, i onda je došlo vrijeme za razonodu - Japanci su ludi za baseballom, pa eto jedan hommage od nas. Svašta se nađe na plaži, pa tako i loptica, palica, rukavica.. Spremni!

Svaki od nas bio je tim za sebe. Možda ne bih trebala reći, ali moja dioptrija -8,5 i ja smo ih oboje rasturili. I palicu također (baš na toj fotki).
Game over.

2016-02-15_02-54-22.jpg

Noćas je lijevalo, i tek je pred zoru malo kapalo na Buksijevoj strani. Kanal je odradio svoje, ali nije da smo baš spavali..hehe


Yamashishigaki Mutayama Trail je sljedeći koji osvajamo, ustopali smo turiste koji su nas odvezli ubrdo, u svojem slabašnom iznajmljenom autu..hm.. Zajedno smo tražili gdje bi to moglo biti jer Google nije bio od nikakve pomoći. Vedran je našao samo detaljan opis treka na netu, pa nismo ni mi očekivali baš ovakvu uzbrdicu.. ali jako nam je drago da ne pješačimo.. Ono što nas je sve dočekalo bio je predivan pogled i rastureni smještajni objekti - pa ovo je Arenaturist! ;)
Sakrili smo torbe u nekadašnjoj ambulanti i krenuli, ovaj je trail malo ozbiljniji pa ne gubimo vrijeme. Džunglica i sve što sa njom ide..vlaga, vrućina, i bube za čeličenje koje napadaju Buksija, kao da znaju da je novi.. hehe
Nitko od nas ne voli se vraćati po istome putu, pa smo iako znajući kakav je uspon do naših torbi, nakon vrha nastavili spuštati se dalje kroz obraslu stazu. I onda ne znam zašto, ali nije nas čekao prijevoz do našeg brda, već nekoliko km ceste i udri! Pri kraju nas je pokupio nonić u kamionetu i završili smo u selu ponad. Kupili smo kruh i neke kekse u prahistorijskoj trgovini, gdje nam je trgovac poklonio kekse od slatkog krumpira - zar tako loše izgledamo..?

2016-02-15_02-20-42.jpg2016-02-15_01-47-50.jpg2016-02-15..to-44936234.jpg

Umorni i znojni, marendali smo i zatim stopirali pored nekih kuća. Stala nam je mama sa dvoje djece i iako ne razumije baš gdje mi to idemo, slijedeći naše upute, odvezla nas do vrha u svojoj škatulici. Prva brzina dere uši, ali druga ne trpi ove zavoje i strminu.. Crvenili smo se od srama, ali umorna tijela ne daju ustima da progovore. Komentira Buksi kako mu ne bi baš bilo drago da mu žena ovako pokupi autostopere.. pošteno, dok mediji ne prikazuju dobre priče, mi ćemo i dalje slijepo vjerovati da na svijetu ima više loših. Ova mama nasreću nije gledala dovoljno TV-a pa mi imamo još jednu dobru za podijeliti.

Večerali smo uz zvijezde, pokušavši par "pulskih" trikova kao npr. rasturiti tampon kako bi estrahirali končić za koji ćemo zavezati, za ovu priliku, idealni japanski novčić sa rupom u sredini, te pokušati prevariti automat - jer iako nema nikoga, i ovdje je jedan, za svaki slučaj ne bi li netko od Arenaturist-duhova poželio ledenu kavu. Ima čak i wc pa smo se otuširali u umivaoniku!
Noćas smo najbolje spavali, što od trodnevnog nespavanja i jahanja po džungli, pijesku i asfaltu, što od činjenice da je samo malo padalo pred jutro kad smo već odspavali koju uricu.

2016-02-15_02-59-15.jpg90_2016-02-15_01-46-33.jpg2016-02-15_02-19-27.jpg

Vraćamo se iz divljine prema doma, stajemo uz put vidjeti gradić Nago.. Kasnije popodne krećemo stopirati za doma, vrlo brzo nam staje američki par - mladi vojnik i njegova žena naravno; imamo još pedaladu do doma 20ak min pa večeramo vrlo dobru juhicu i uz birice za našeg Finka idemo kući pjevajući.


2016-01-09_02-01-15.jpg

Posted by mokrebicve 07:57 Archived in Japan Comments (0)

Bolje ne može - ili može?

sunny 30 °C

Kaohsiung - Taitung - Dulan - Hualien - Taipei

Dovršili smo svoje zdjele mueslija u Trumanovoj sobi i zaputili se na posljednju stanicu metroa, i Truman s nama. Svrbe ga pete, tek je 3 mjeseca doma, a već osjeća kako je sredina bacila okove na njega i srče energiju na široku slamku. Pošao je s nama da se prisjeti osjećaja slobode.
Mjesto je bilo prilično loše, stopirali smo gotovo usred grada, nakon semafora. E to je taj problem - nema prijelaza između gradova, samo više i manje ljudi. :)
Prije nego smo zbilja krenuli, imali smo pune ruke poklona, kao da je Božić. Stao nam je vojnik na skuteru da nas upita primamo li novac, kada smo se nasmijali i rekli da ne trebamo novac, nastavio je sa pitanjem hoćemo li primiti njegov doprinos? Nije nam baš bilo jasno na što misli, ali vratio se sa tri velika soka i puno dobre volje. Raspričali smo se malo jer je znao engleski, još je i obavio par telefonskih razgovora da provjeri ide li itko od njegovih prema jugu.. Sljedeća nije znala ništa osim kineskog jezika, ali je stala vozeći svog retrivera na skuteru i dala nam papaju, banane i mango iz svog vrta. Imali smo mali party nasred ceste!
Onda je stao bucko kojemu je Truman objasnio gdje da nas pusti, odvezao nas stotinjak km dalje, kupio nam neobične vodene kestene i dao skupi planinski zeleni čaj. I slikao nas naravno da se pohvali prijateljima.

2015-10-03_12-10-33.jpg270_2015-10-03_12-11-11.jpg

Taman dok sam se glupirala sa tim čudnovatim kestenima nalik na brkove, stao je On, naše deluxe iskustvo u svakom pogledu za sljedeća dva tjedna.
Nasmiješeni čovac u svojim 60-tima spremno je utrpao naše torbe u prtljažnik i potvrdno kimnuo na naš kartonski znak "Taitung", kao da ga je netko poslao po nas. Mi ne pričamo kineski niti on engleski ali sljedeće sate proveli smo u savršenom razumijevanju, bez ijedne izgovorene riječi. Stali smo na ručak, slušali muziku, smješkao se dok smo oduševljeno primjećivali razliku izmedu zapadne i istočne obale, potpuno suprotnu - za nas očaravajuću.

2015-11-09..oto-6472722.jpg2015-10-03_01-53-14.jpg

Zapadna obala je potez na kojem gotovo ni nema prijelaza gradova, sjećam se kako smo se satima vozili i čekali da izađemo iz grada, ali to se nije dogodilo. Bile su samo više i niže zgrade. Istočna obala zbog svojeg planinskog reljefa nije dopustila jači razvoj, pa se razlika snažno osjeti. Odjednom zelenilo, oštri zavoji, brda i doline. Dugačka pitoreskna obala, crni pijesak i plavi ocean. Prekrasno.
Nakon 2 sata vožnje stao je da nam kupi očišćeni mango i da podijeli s nama svoj plan. Pokazivao nam je fotografije kuće podno planina i pokazivao na sebe. Ono što smo dohvatili nakon par trenutaka čitanja misli bio je poziv u njegovu kuću da prenoćimo tamo, no učinilo mi se preludo pa smo nazvali Trumana. Još je pokazivao mjesto Dulan za koje mi je Truman prije odlaska rekao da je za njega raj u Taiwanu!
Potvrdila su se nagađanja, a i Truman nas je pripremio na tajvansko gostoprimstvo još prije nego smo uopće kročili na ovaj otočić, pa nitko nije bio sumnjičav. No rekli smo Trumanu da nažalost već imamo domaćine u Taitungu, ali simpatični čovac nije se predavao. Kada je saznao vrijeme nalaska sa domaćinima, izračunao je da imamo još dovoljno vremena da nas odveze do svoje kuće koja je pola sata od Taitunga, pa ako nam se svidi, možemo doći kada završimo sa svojim domaćinima. On je tamo do nedjelje ujutro pa će nam pokazati tajno mjesto gdje drži ključ tako da možemo doći kad god nam srce želi. -Je li ovo skrivena kamera?
Znači ponovo: čuli smo već od Trumana koji je i sam stopirao po Taiwanu da su Tajvanci vrlo srdačni, nerijetko kupuju obroke i vode autostopere doma, pogotovo ako nisu Azijati ne bi li se pohvalili susjedima koga imaju, ali ovo ...??

Usput nam je stao da se izbliza divimo fantastičnoj obali, vidimo fenomen vode koja teče uzvodno, te kad je za to došlo vrijeme, pažljivo pokazivao znakove kako bi znali doći do njegove kuće. -Ako nam se svidi, naravno..haha
I eto nas, moderna građevina, tek zgotovljena. Stojiš u kuhinji, lijevo gledaš planine, desno ocean.. drveno pokućstvo, zidovi ostavljeni bez boje jer se njemu tako sviđa.
Izvadio je tri ležaljke i postavio ih na terasu, stavio muziku dok smo grickali pomodorine.. Raj.

2015-10-03..oto-8362250.jpg2015-10-03..oto-8062021.jpg

Nakon predaha išli smo se pokazati selu. Od stare šećerane napravili su prostorije za galeriju prepunu rukotvorina, originalnih uporabnih predmeta tipa stolica, ležaljki, stolova, pa zatim i surf shop, kafe bar; ispred bina i prostor za koncerte. -I nije neupotrebljiv, imaju koncerte na tjednoj bazi.
Nevjerojatan mali gradić.
Nepokolebljivi domaćin odveo nas je u surf shop jer je skužio da želimo i surfati kada dođemo te je s njima podijelio i svoje misli da nam prevedu. Frajer i njegova domaća žena pričali su nasreću oba jezika i čudili se pritom kako mnogo znamo jedni o drugima s obzirom da nam je mimika jedini način komunikacije.

Nastavili smo druženje u vegetarijanskom buffetu u nekakvom fancy kršćanskom centru, posjetili hand made market, lovili ribice na night marketu, bježali od smrada smrdljivog tofua, prošetali po staroj željezničkoj.. Tišinu nismo uopće primijećivali, sve je bilo jasno do najmanjeg detalja.
Yaya i Angus kasnili su na dogovoreni dejt u 21,30 pa je i on sjedio s nama, zvao ih deset puta, te iako smo mu rekli da slobodno ode i ne brine za nas, poput oca je čekao dok se oni nisu napokon pojavili.

Simpatični mladi bračni par naših godina nije se mogao načuditi cijeloj priči, i budućim planovima. Sutradan ujutro išli smo s njima u subotnju kupovinu na markat, još se malo prolunjali uokolo, kada stiže vrhunac ludosti - zove Mr. Zhang da pita želimo li možda umjesto sutra doći danas kod njega te pozvao pritom i njih na čaj. -Hehe, lisac, ovako nećemo morati stopirati.
Prisustvovali smo kratkom tečaju izrade sapuna kod Yaye i Angusa pa pravac Dulan.

2015-10-03..oto-8561474.jpg

I eto, napokon uz pouzdanog prevodioca, predstavili smo se jedni drugima. Saznali smo da je ovu kuću sagradio za svoju mirovinu u prosincu. Njegova supruga nije baš oduševljena idejom i ne želi se preseliti iz Kaohsiunga ovdje, no on je odlučio, pružio je svojoj obitelji sve i sada želi uživati u miru i tišini. Ovu kuću je izgradio za tu namjenu i želi je podijeliti sa ostalima.
Nisu se mogli načuditi koliko znamo i kako smo se dobro sporazumjeli samo uz mimiku, ali da, znamo da ima susjedu sa kućom obraslom bršljanom i da bi želio to i na svojoj, da ima dva sina, jedan studira negdje vani, da želi da povremeno zalijemo papaje i palme... haha
Raspakirali smo ručno rađeni set za čaj napravljen posebno za njega i uživali u divnom tajvanskom oolongu. Večerali smo zajedno u vijetnamskom restoranu u centru mjesta i kasnije uživali u zvuku žaba i mora na terasi. Ne treba napominjati da naš domaćin nije htio ni čuti o ikakvom plaćanju večere ili ičega drugog!
Ujutro nas je pozvao da nam pokaže da je natrpao frižider - čokolada, kruh od 60kn, pomidori, sokovi, papaje, tofu.. i mahnuo pa-pa. Fantazija.
Doručak s pogledom na ocean, mir i tišina, dvije bicikle, domaća kuhinja, vrhunski audio sistem koji nenametljivo obavija zidove....

2015-11-10..to-15364543.jpg2015-11-10..to-15429807.jpg

Aboridžini i malo ljudi. Ugodna promjena. Pijesak crn, plaže beskrajne, prazne.

2015-10-03_12-27-42.jpg

Sutra surf škola!
Da skratimo, proveli smo cijeli dan na vodi minus pauza za ručak = osam sati. Neumorno smo se vraćali po još ludog osjećaja kada uhvatiš val, brzine kod koje poput djeteta zaboraviš što si ono trebao napraviti, još veš-mašina ( ono kada val uhvati tebe ), pokušavali ustati. Izgleda lako, sve nam je jasno, ali ruke ne slušaju hahaa...

2015-10-03_12-28-50.jpg2015-10-03_12-51-59.jpg2015-10-03_12-49-14.jpg2015-11-14_07-56-30.jpg

E da, dragi Mr. Zhang pustio nam je i stari skuter pa smo se nesreću bez puno muke, skršeni ali sretni vratili u naše brdo.
Navečer smo se spustili na pivo sa novostečenim prijateljima sa surf tečaja, nekoliko Južnoafrikanaca živi u Dulanu, pa smo dobili uvid u priču i situaciju tamo iz prve ruke, nekoliko savjeta za nas turiste.

1714639784..to-77243087.jpg18394442554_6ece981721_o.jpg

Narednih nekoliko dana uživamo u svima blagodatima novoga doma i okolice. U petak stiže obitelj Zhang i Truman, pokupili su i njega da se svi zajedno družimo! Dočekao nas je uz ushićeno oduševljenje: "You live in paradise!"
-Istina.. Stigao je i njegov sin Ying Chi koji studira u SAD-u, pa smo prebirali po pitanjima koja još nismo uspjeli postaviti na prvom susretu. Imaju obiteljsku tvornicu vida u kojoj rade g. Pingson i njegova supruga, njegova 2 brata, žene i djeca, svi zajedno žive u istoj kući. Kaže Ying Chi, tijesno je, ali nedostajalo bi mu da je drugačije. Gđa Fumae nije spremna preseliti se, smatra da treba još biti blizu sinova dok se ne osamostale. Njemu nije teško svaki vikend voziti 3,5h kako bi uživao u raju, a kroz nekoliko mjeseci zamijeniti će smjer i onda posjećivati Kaohsiung. Poslao nam je naknadno video svojeg radnog okruženja... ajme užasa. Zaglušujuća buka, gomila stvari posvuda, strojevi...
Zabavljali smo se cijeli vikend kuhajući, razgovarajući, otišli u brda loviti ribe, u posjet poznatoj obitelji koja živi usred džungle sa 3 djece..

1902080974..to-76859509.jpg2015-11-14_08-38-38.jpg2015-11-22_10-58-58.jpg

Nedjelja je bio dan za bušenje, postavljanje kaligrafije pjesme koja govori o sadašnjem trenutku, spokoju, na glavni zid u kući. Prema želji Mr. Pingsona nas dvoje smo stavili puzzle Noine arke na zid jer kako kaže, želi se sjetiti nas svaki put kada je vidi. Izgovorio je prekrasne riječi, zahvalio što nas je imao prilike upoznati, otvorio nam vrata svoga doma i pozvao naše prijatelje da nam se pridruže, bilo kada i zauvijek.
Toliko jednostavno i čisto.

18829350068_9a8d0522a9_o.jpg2015-11-14_08-43-18.jpg

Ovakvo nevjerojatno iskustvo zamislilo nas je nad raznim područjima, i izvrtilo razne perspektive. Lekcija iz ljudskosti primljena.

I opet smo ga pozdravili iz njegove kuće, u utorak krećemo sa Trumanom za Hualien. I da, kupili smo karte za Okinawu, Put kaže da je sada pravo vrijeme, za tri tjedna smo tamo!

Krenusmo na naše epsko putovanje do Hualiena.

2015-11-09_08-51-22.jpg2015-11-14..to-41195434.jpg

Čeka nas najmanje 4 sati vožnje, troje smo, i ljudi je puuuno manje nego na zapadnoj strani, no po našem iskustvu - to je čak i prednost.
Uglavnom, stigli jesmo glatko, a naših pet prijevoza za 160km izgledalo je ovako: Prvi par općinskih službenika odbacio nas je do sljedećeg sela, i prema tajvanskom "pokaži svog autostopera" stilu, doslovno nas išli pokazati uredu, dali nam boce čaja i odbacili natrag na cestu. Sljedeći je bio inspektor higijene koji je išao provjeriti rižu za nadolazeći festival. Kaže - sve je u redu. Sa sljedećom gospođom nismo stigli daleko, ali nas je odvela u svoju aboridžinsku zajednicu Amisa-selo Pisiliang gdje živi i ima kulturni centar. Ručali smo sa famejom i prijateljima, poslušali svirku na originalnim Paw Paw-ima - bubnjevima izrađenih od bova, ovčje kože i drvene baze.. Oni su nastali na ovom području kao briga za mlade koji su kretali stranputicama..

2015-11-14..to-41116736.jpg2015-11-14_07-16-19.jpg2015-11-14_07-15-51.jpg2015-11-14..to-41363391.jpg

Malo smo se spržili na suncu, a onda je stao kamion jaja, pa smo se ohladili s vjetrom u kosi. Posljednji simpatični gospodin zapečatio je tajvansku dobrotu pa smo iz auta zakoračili doslovno u hostel.

2015-11-14..to-41580220.jpg2015-11-14..to-41468535.jpg

Javili smo se na našu workaway dužnost, ali šefica Jasmine nije tu već u Taipeiju /naknadno smo saznali da su dragi i ona imali gadnu svađu.. Upoznali smo dragoga i njegovu mamu koja priča samo mandarinski..
Uglavnom, imaju dva hostela, mi ćemo spavati u novijem. Upoznali smo Daniela, Amerikanca koji nas je upoznao sa detaljima. On je tu već duže, koristi Hualien kao bazu dok obavlja razgovore i odlučuje gdje će živjeti sljedećih godinu dana i obavezati se kao učitelj engleskog jezika. Ili jednostavnije - čeka tko će mu ponuditi više para. Ovdje podučava Joe-a engleskome jeziku ( Joe je samo inačica kineskog imena naravno ), simpatičnog mladog recepcionera koji radi od 11h do 23h.
Prisustvovali smo njegovom prvom potpuno samostalnom check-in-u na engleskom jeziku! Woohooo!
Radimo 25h na tjedan, čistimo oba hostela od 11-14, prema popisu koji nam je dan navečer. Popodne slažemo posteljinu ili kupamo Maxa, 18-godišnjeg dlakavog šefa smjene. Sobu i delo dijelimo sa Čehinjom Lenkom koja je stigla isti dan kad i mi. Lijepo je i čisto, novo, no ispostavilo se da nam je soba prilično frekventna. Djelomično jer su oba hostela vrlo popularna te time i puna svaki dan, a kad nisu puna, naša soba jest jer kako su Tajvanci također ovisni o klimi, ona trpa sve u našu da uštedi na struji.

2015-11-14_07-19-58.jpg2015-11-14_07-17-10.jpg270_2015-11-14_07-23-21.jpg18034688739_1798ed661b_o.jpg

Truman je došao posjetiti prijateljicu koja stopira po Europi već oko 2g, ima 42g i vratila se samo na bakin pogreb. Zajedno smo posjetili još jednog prijatelja koji ima prilično neobičan i doslovno handmade hostel, jer se ona sama sjeća kako je lopatala ovdje kao workawayer prije par godina. Zanimljiva je priča bila nje kao solo žene stopirajući po Rumunjskoj, Bugarskoj, Turskoj, i susreta sa zahtijevanjem seksa od strane kamiondžija, čak troje u jednom danu! To iskustvo je nije pokolebalo niti najmanje, kaže da je naučila naći mir i poistovjetiti se sa tim jadnim ljudima i njihovim životima, te na licu mjesta reagirati suprotno od onoga što bi svi mi pomislili. I to ju je izvuklo, svaki put.
Izgrlili smo se sa Trumanom jer se oni sutra vraćaju u Kaohsiung i zahvalili na pozivu u Taiwan, ovaj Azijski tigar je zaista nešto posebno. I naravno, bez sumnje, vidimo se opet!

Zahvatilo nas je prilično trulo vrijeme, kiša svaki dan, no uspjeli smo u pauzama posuditi loptu od Joe-a i posjetiti par košarkaških igrališta. Imamo i bicikle na korištenje pa se vozikamo do kineske kafeterije koju smo na opće oduševljenje otkrili nedaleko. Tip buffet restorana, prilično raznoliko, extra jeftino i ukusno. Nudi sva nama dobro poznata jela, i okus je nepogrešiv.
Klice, mahune, patliđani, buča, razno zelenje, više vrsta tofua.. izrezane na isti način, u istom umaku i začinima. Razlog tome vjerovatno leži u detalju da ništa ne pripremaju potpuno neovisno, svi imaju iste kupljene umakiće i paste, što znači da im okuse određuje prehrambena industrija. Uvijek isti soya, chili, fish, oyster umak sa istim omjerom začina.
Dok se jede na limenim stolovima, gleda se TV. Presmiješno je promatrati tajvanske vijesti. Sve skupa izgleda kao neki dječji program, sa bezbroj raznobojnih natpisa od kojih neki blinkaju, neki ne, po cijelom ekranu. Da se razumijemo - Taiwan je iznimno sigurna zemlja, što si uvijek iznova potvrdimo kada prisustvujemo projekciji njihovih vijesti. Video snimke prometnih nezgoda u kojima je auto oduzeo prednost skuteru, te su se očešali jedno o drugo, ponovljeno X puta. Nitko nije naravno ozlijeđen, osim ogrebanih limova.. Daleko od toga da zbilja voze kao luđaci i da sami priznaju veliku razliku između njih u autu i njih uživo. Vrlo tiha, sramežljiva stvorenja pretvaraju se u gremline za volanom. Nemaju strpljenja, niti pješački prijelazi išta znače.
No usudili smo se kruzati našim bicikl-kašeticama po gradu, nađeš neki mir u toj košnici. A i mochiji su već postali ovisnost. Ovdje su valjda posebno poznati, a i čokoladom omotana verzija sa punjenjem od kikirikija mi je nekako prirasla srcu. To, bubble tea i muzički kamioni za smeće, najbolje iz Taiwana! ( Svaki dan između 18-19h, obavezno dočekuju kamion za smeće, koji svoju blizinu oglašava glasnom prepoznatljivom melodijom, i koja ne izlazi iz glavee!!! )

2015-11-14..to-41700737.jpg2015-11-14_07-23-36.jpg2015-11-14..to-41806402.jpg

Radni ritam je približno isti, čak i ako imamo sve sobe i kupatila za očistiti, nas troje sve stignemo za max 3,5 sata, što znači da ćemo raditi 7 dana u tjednu. No Jasmine je jasno da mi nismo tu došli čistiti, pa predlaže da pratimo prognozu i tada odemo u Taroko nacionalni park, nevezano za sate.
Draga je i fer prema nama, svako toliko nam kupi nešto za prigristi, napravi kavu na svojem novom automatu.. Njih 4 ( Jasmine, John, Bucko i mama ) imaju prilično tužne živote. Svi žive u hostelskoj sobi, jedu hranu iz kartončića i rade od 11-23h..

Kišne dane ispunili smo zidnim slikarijama i tako skupili sate pa smo zadnjih 4 dana imali slobodna. Došlo je još workaway ekipice pa smo poučili dva momka kako se čisti wc i predali tajne baratanja močom.

2015-11-14_07-24-15.jpg
90_18830307530_bea980ab2a_o.jpg

Izbor dana za Taroko pokazao se idealnim. Iako je do tamo kišilo, naša moto-tandem-roza-kabanica kupljena u Laosu i teška više od kilu već pet mjeseci u mojem backpacku, iskazala se. ;)

18394415094_9c8d6066ab_o.jpg270_18830737199_310f903af9_o.jpg

Na ulazu je granulo sunce. Iza imena Taroko gorge stoji 19km kanjona, najdubljeg mramornog kanjona na svijetu. Osim 60km koje se može provozati, putem par pješačkih staza mogu poslužiti za razgibavanje nogica.
Ručak na drvenoj platformi uz zaglušujuće zvuke vodopada i podivljale rijeke samo par metara niže dok susjedi na susjednoj klupi grickaju crne kokošje nogice, la vita è bella!

Večer prije našeg planiranog odlaska Jasmine je kupila tiramisu tortu iz poznate pekare, par pivica..i ciao Hualien!

2015-11-14_07-25-31.jpg2015-11-14_07-21-04.jpg

Ujutro smo othodali do mjesta za stopiranje i pričekali neko vrijeme. Isplatilo se jer smo dobili društvo umirovljenog profesora koji je znao engleski i uputio se u Taipei. Potez je predivan, brdovit, zelen.
Kao da svi već imaju ustaljene manire prema autostoperima, i on nam je kupio ručak u nezaobilaznom lancu američkih marketa 7/11, i putem sok od lubenica koje su gigantske u ovom području, ali ne baš i jeftine. Pustio nas je srećom u gradiću prije, jer kaže da u Touchengu nemamo što raditi pa smo ubili vrijeme do 19h kada Kanchi, naša cs domaćinka završava s poslom.
Kanchi je naših godina i također voli putovati, no zapela je u prodaji nekretnina i radi skoro svaki dan, 12 sati !! Šteta prekrasnog prostranog stana koji je sama originalno uredila, samo spava u njemu..
Ujutro smo otišli do gradske tržnice gdje nas je počastila doručkom u obiteljskom vege baru, jer je i ona za nevjerovat', vegetarijanka odmalena! -Ča bi reć za jenu Tajvanku..
Odlučili smo ostati ovdje i pozabaviti se surfanjem, završili smo stopanjem do Honeymoon beacha sa simpatičnom domaćom ženicom koja je zajedno s nama tražila surf plažu. Valovi nisu tog dana bili po mjeri pa smo se vratili i toćali noge u vrelim izvorima usred grada, i pustili ribicama da nam grickaju stopala..

2015-11-16_03-47-45.jpg2015-11-16_03-48-48.jpg2015-11-16_03-49-28.jpg2015-11-16_03-49-07.jpg

Kamo sreće, Kanchi gre u Taipei poslovno baš kad smo i mi planirali! Strpali smo se nas petoro ( sedmero računajući torbe ) u Swifta njene kolegice, i jedva izdržali put. Do vrata, naravno.
Lijepo je znati gdje spavamo - još kad su to naši prvi, iznimno radosni trenuci u Taiwanu..savršenstvo. :) Dočekao nas je Steven jer im zgrada ima osoblje kao u hotelu.
Zaputili smo se busom u grad na ručak, otišli u već poznati kvart i uživali u posljednjim kartonskim obrocima Taipeija... Tajvanska elipsa je zatvorena, nakon točno dva mjeseca.. Uf, zadržali smo se ovdje, ali brzo je proletjelo.

Triniti kaže da voli naše prisustvo, odjednom se njen pretrpan prostor oslobodi i onda može uživati s nama. Ona to naravno objeručke prihvati i da gas! Za ručak smo je učili raditi chapati, a ukusnu večeru smo upotpunili divnim pogledom na svjetla Taipeija u poznatom restoranu.
Za kraj smo se natrpali poznatim hot-potom, koji funkcionira na sljedeći način- rezerviraš svoja 2 sata za stolom u čijoj sredini je posuda sa juhom. Ideš uokolo i trpaš si sve što želiš staviti unutra: morski plodovi, riba, povrće, meso.. Ima i deserta, sladoleda, voća, čaja, umaka, salate... Sve se odvija jako brzo jer naravno da nas sve zaposjedne onaj osjećaj posljednjeg obroka u životu, a oči i želudac udvostruče veličinu.

90_2015-11-22_10-14-06.jpg2015-11-22_10-14-35.jpg2015-11-22_10-14-15.jpg

Oprostili smo se sa našim dragim prijateljima, presretni što ih imamo u svojim životima, i sigurni da ćemo se opet vidjeti.

Letimo za Okinawu, uzbuđeni jer zvuči tako nestvarno, i jer tamo imamo dejt s jednim Puležanom!

Posted by mokrebicve 22:23 Archived in Taiwan Comments (0)

Trumanov show

sunny 28 °C

Yu jing - Tainan - Kaohsiung

Piše na ulazu u selo da je ovo domovina manga, pa kupujemo par ne bi li si prikratili vrijeme. Savršeno su slatki i jarke narančaste boje koja odmara oči. Za uricu dolazi simpa Englez u svojim četrdesetima po nas, predstavlja se kao Dada.
Eko farma na koju idemo je i Yoga centar, dio Ananda Marga globalne organizacije osnovane 1955. u Indiji. Naziv na Sanskrtu znači "Put blaženstva", a ciljevi su im samospoznaja pojedinca putem joge i meditacije, te duhovno i društveno služenje svijetu. Redovnici i redovnice koji su se posvetili služenju i duhovnom učenju zovu se "Dada" ili "Didi" što znači stariji brat ili sestra.
Dada nam priča kako je tu već tri godine - održavaju tečajeve meditacije, posta, imaju svoju ekološku farmu voća i povrća - trude se prehraniti samo s njome. Prije Taiwana je boravio u Kini, Indiji, Africi...
Sam Yu jing je selo, a Centar je smješten deset minuta vožnje usred ničega, bliže ili dalje susjedstvo čine mango ili agava farme, zapuštena polja, poneka kućica. Navečer se čuju žabe ili tišina.
Vozi nas do smještajnog objekta za volontere koji je odmah preko ceste nasuprot meditacijskome centru - ogromnoj kućerini sa prostranim dvorištem, jezercetom, ogromnom dvoranom sa pozornicom i pianinom na katu, te tri manje dvorane, wc-ima, i kuhinjom u prizemlju. Ostavljamo torbe u jednoj od soba i vraćamo se u glavni objekt. Iako imaju jasan raspored obroka, uštekali smo se za izvrsnu juhu od bundeve i malo domaćeg kruha sa domaćim pekmezom. Mrvicu rastereseni mladi Tajvanac objašnjava nam zadaće, zapisuje nas na tabelu i dodijeljuje dane kada kuhamo ručak sa još jednom osobom, slobodne dane.. Jasno je kao dan da ova organizacija nije azijskog porijekla. ;)
Odmah dobivamo zadatak, idemo u smještajni objekt koji sačinjavaju dva drvena kvadra sa nizom soba od kojih je jedna zajednička, dvije ženske i jedna muška. Daje nam bocu plina, brener, močo i kamfor da spalimo bilo kakvu buhu u mojoj budućoj sobi i spriječimo dolazak novih. Cijeli objekt je zapravo prilično nov, ali blizina prirode čini svoje.
Raspakiravamo nove vreće za spavanje kupljene specijalno za ovu priliku jer se spava na bambusovim prostikama sa malo spužve. U mojoj sobi nema zasad nikoga, pa mi se pridružuje luckasta njemačka Iranka Yasmin. Divota.

Polako završava radni dan pa se skuplja ekipica. Vedran pomaže Austrijanki Hanni da ulovi kokoš, Francuskinja Suzon mi objašnjava kako su nedavno imali problema sa buhama, Nijemac Jan i Amerikanka Angel dodaju neke druge detalje, a Tajvanac Jeff i Tajvanka Chi Chi slabo pričaju engleski pa se samo smješkaju. Idemo s njima do kuhinje i upijamo pravila: Doručak je od 7,50. Radi se od 8,30 do 11,30. Ono dvoje koji kuhaju ručak kupe se u 10,30 na odmor i počinju kuhati u 11,30. Ručak u 12,30 jedemo svi skupa - Dade, farmeri i mi volonteri. Od 14,30 do 17,30 se radi u voćnjaku, a u 18,30 je večera koju si spremamo po volji. Zajednička prostorija je vrlo ugodna, napravljena baš sukladno potrebama volontera, ima frižider, kuhalo, filtriranu vodu, knjige, sjedalice i dobru internetsku vezu.

Ujutro se javljamo kod Phila na dužnost. Visoki, šparugasti Tajvanac par godina stariji od nas pravo je oličenje ozbiljnog farmera. Odaje dojam sramežljivog i nepristupačnog, ali zapravo sve što voli je red i brbljanje sa nezainteresiranom Tajvankom Chi chi koju voli imati uza sebe. Ako uspiješ zanemariti tu ukočenost i postavljati mu direktna pitanja, postaje vrlo ugodan sugovornik. Njegovi zadaci su pravi jutarnji, zen karaktera: odvajanje minijaturnih sjemenki korijandra od stabljike, prikupljanje mini pomidorića, prebiranje sitnog okruglog graha, razlikovanje mladih stabljika mahuna među sličnim korovom, branje i čišćenje graha te potom kategorizacija u tri kante: za prodaju, za jelo, u kompost... Gmizanje po vreloj zemlji po najvećem suncu mali je izazov, no i gušt jer Phil ima posebnu oštru spravicu s kojom šibaš kao da briješ bradu. Jedini je problem što se lako zanijeti pa onda u redu kojeg čistiš zna pofalit koja mlada biljčica.. -Nisu izrasle.

2015-08-29_01-24-16.jpg2015-08-29_01-11-02.jpg

Popodne je rezervirano za Olive-a, Tajvanca u najboljim godinama, potpuno suprotnog karaktera od Phila. Ime su mu dali jer uzgaja - masline. Doduše, ovdje se one jedu slatke, kao sušeno ušećereno voće. Probali smo ih naravno u Taipei-ju, izgledaju kao tamnocrvene šljive samo što su hrskave.
Kod Olivea trešti techno muzika, opuštena je atmosfera i često ćeš sresti ljude kako idu u nekom smjeru nemajući blage veze gdje ih je upravo poslao, ali se nadaju da će shvatiti putem. Činjenica jest da te odmah upozorio na svoj loš engleski te čak i kada ti ponovi četiri puta, i dalje ste na početku, tako da je sve jasno.. :D

90_2015-08-29_01-15-03.jpg2015-08-29_01-07-55.jpg

Nema problema sa smiješkom reći Hanni koja je provela cijelo jutro čavlajući jedan dio zida, mjereći i pileći daske.. da nije "to" imao na umu i da sve "to" makne jer mu se ne sviđa. Isto tako staviti škale na najvišu granu već dovoljno visokog stabla i popesti se kao da ima petnaest dok usput reže grane.. Glavni posao je "killing the white enemy" - korova sa bijelim cvijetom, a nakon toga i zalijevanje, sadnja riže, razrjeđivanje drva banane, špricanje papaje, stavljanje guave i voskastih krušaka u mrežice, rađenje malča i stavljanje oko stabala, kopanje kanala, skupljanje kokosovih grana...

90_2015-08-29_01-09-39.jpg270_2015-08-29_01-11-56.jpg

Već drugi dan bio je Vedranov red da pripremi ručak sa Hannom, prilično zahtjevan zadatak s obzirom da kuhaju za trinaest osoba, nema baš namirnica, ne znaju gdje se što nalazi, imaju sat vremena i ne smiju koristiti češnjak niti luk.. !!! Kako započeti išta ? (na farmi je režim veganske prehrane bez prisustva statičnih namirnica poput češnjaka, luka, gljiva, kave... )
Bili su vrlo uspješni i dobro nas najeli. Sljedeći dan smo kuhale Iranka Yasmin i ja, ludo se zabavile i također najele svjetinu. Ono što je urnebesno u tim situacijama je potpuna improvizacija, ne poznaješ osobu s kojom kuhaš, kuhinju, pećnicu, količinu, a često ni namirnice koje su ti dane.
Uskoro je opet kuhao Vedran pa smo se odlučili isprobati sreću sa indijskim rotijima, ne može biti teško. Napravili smo tijesto večer prije i sutradan pljeskali s njima po stolu pokušavajući se prisjetiti onih maestralnih pokreta iz indijskih restorana.. Ispali su fantastično, pa smo ih i za večeru mazali koječime.

90_2015-08-29_01-22-11.jpg2015-08-27..to-31772770.jpg

Nakon večere svi se skupimo u zajedničkoj prostoriji, ili ispred, surfamo, čitamo, pričamo.. Radi se više sati nego na većini workaway mjesta, no sve je izvrsno organizirano i u kontaktu smo sa Zemljom, pa je s tim i sve lakše. Ljudi su smireni i većina ih putuje bar nekoliko mjeseci pa se razumijemo i bez puno priče.

2015-08-29_01-26-59.jpg2015-08-29_01-16-00.jpg
2015-08-29_01-17-38.jpg2015-08-29_01-14-02.jpg

Na svoj slobodan dan, šesti otkada smo tu, Dada je vozio Yasmin i Jana koji su odlazili, do sela, pa smo se i mi ukrcali kupiti čokoladu i mochi-je, prošetati malo. Doticaj sa čak tako malom masom buke i smradova, uznemirio nas je svo četvoro kao da smo već mjesecima daleko od civilizacije. Haha, zanimljivo. Okrenuli smo se, posjetili trgovinu i pravac farme.
Zadnja četiri dana pridružili su nam se urnebesno lijeni Englez Stephen koji zna sve Ivaniševićeve poteze i intervjue, i draga Francuskinja Magali koja nam je ručno nactala mapu najboljih mjesta Australije i Novog Zelanda po njenom izboru. Nevjerojatno!
Zapalo me da kuham s njim, uf, njegovo poznavanje Goranovog temperamenta pomoglo mi je /a i njemu, da navrijeme nanjuši opasnost i pokrene se..

Ovo je mjesto na kojem lako upadneš u zamku comfort zone, rutina je već isplanirana, a ako ne želiš ne moraš se ni družiti. Odlučili smo da će nam dva tjedna biti dovoljno, pa smo nabrzinu nacrtali znak za Tainan i prisustovali nepotrebno ludoj vožnji jednog od farmera koji nas je odbacio do Yujinga. Ovakvim neizbježnim trenucima se trebaš samo predati..
Nismo čekali niti deset minuta, raskošni crni Mercedes vratio se po nas i elegantno nas odvezao u Tainan. Elegantna gđa Mama i sin nisu postavljali previše pitanja.

2015-09-06_08-22-00.jpg

Popili smo čaj u kafiću i javili se našem domaćinu, studentu informatike koji živi sa cimerom. Popodne radi u Decathlonu, ali ima neke lude studentske planove s nama za vikend. Ima i još netko.
Javila se Triniti, mala fameja je krenula na jug prema Kaohsiungu i Trumanu, ali će provesti noć u Tainanu. Došli su po nas ispred zgrade pa smo posjetili Konfucija u hramu, Chihkan Tower, jeli nekakvu vrlo poznatu juhicu sa rezancima, zujali po još malo pa sto godina staroj robnoj kući, večerali neke još poznatije rezance i ribu gdje smo čekali stol ispred.. i za desert pojeli NAJpoznatiji sladoled sa mangom - naribani led sa voćem i sirupom... Bivša prijestolnica poznata je po dobroj hrani, pa je to pored posjeta povijesnih znamenitosti glavna aktivnost.
Smislili smo "evil" plan i sutra svi zajedno idemo Trumanu - jadan čovjek, došli smo njega posjetiti, a već nas mjesec dana čeka da se spustimo u njegov grad.

2015-09-06..to-27418941.jpg90_2015-09-06_08-26-48.jpg

Sutradan smo ručali opet neku poznatu juhicu, za desert mekani slatki tofu sa grahom, kuglicama i ledom..aagh.. nećemo više davati šanse.. Jednostavno - ne valjaaa..
U auto smo jedva stali. Nazvali smo Trumana i objavili mu plan jer nije dobio poruku da i mi stižemo danas. Nema mjesta doma za nas pet, ali nema problema, smislit će nešto. Proveli smo dan naravno prije svega jedući, vozikajući se brodićem u Taijiang mangrovoj šumi i šetajući po tržnici.

2015-09-06_08-22-49.jpg2015-09-06_08-25-58.jpg

Stižemo u Kaohsiung kasno navečer, taman na rubu klaustrofobijskog napada, i evo ga Trumaaan! Karakteristično dječje glasno veselje i širok osmijeh trči prema nama. Presretni smo da ga vidimo. Tko bi rekao da smo proveli zajedno samo oko tjedan dana..
Noćas ćemo biti smješteni u nekom stanu gdje on i još dvojica misle pokrenuti hostel ?? Zapravo, već je u pogonu - sutra dolaze ljudi.
Za nekoliko trenutaka upoznali smo Trumanovog partnera, čuli cijelu zapetljanu priču i odlučili da pothitno moramo porazgovarati sa Trumanom. Oni su u pola noći izašli na night market, taman da ih čujemo dok smo polako tonuli u san.. /Malena Enen zadivljujuće sve prati - ubije oko dok se vozimo, još polusnena ispada iz auta, trpa sve što i mi..

Ujutro smo nas dvoje obišli zanimljivi Fakultet do kojeg se dolazi kroz tunel, simbolično svjetlo na kraju tunela je u oba smjera, ovisi znači li to za tebe odlazak ili dolazak na fax..;)

2015-09-06_10-07-03.jpg

Danas je napeti dan s obzirom da za nekoliko sati dolaze gosti "hostela", pa moramo napustiti krevete, oni su spavali tek nekoliko sati..došao je treći, najtrezveniji partner u ovoj nemogućoj kombinaciji pa smo prisustvovali sukobu europskog (praktičnog) i azijskog (teoretskog) uma. Ubacili smo se i riješili napetosti praktičnim rješenjem, složili dotičan krevet i premjestili ga u sobu za buduće goste.

Natrpali smo stvari natrag u Trinitin auto i uputili se metroom prema srednjoj školi u kojoj Truman drži predavanja u sklopu izbornog sata dvaput mjesečno po sat i pol - danas smo mi predavači!
Nismo se uopće pripremili, improvizacija nam je drugo ime, pa eto da vidimo kako plivamo i u ovim vodama..

Ovo je nekakva Gimnazija, ogromna zgrada, svi su obučeni u jednake opravice i smijulje se dok se penjemo po katovima. Upoznajemo ravnatelja, neke profesorice.. Truman nas kratko predstavlja grupi koju pohađaju svi učenici zainteresirani za različite kulture, putopisna predavanja i slične događaje. Nastupamo. Haha, mikrofon u ruke i izmišljaj.

2015-09-13..oto-5476492.jpg2015-09-06_10-06-02.jpg

Predstavili smo im našu dragu zemlju na Google-ovoj mapi, odzumirali je polako da joj nađu mjesto na planeti i krenuli. Dogovorili smo sa Trumanom da se slobodno ubacuje pitanjima i da svoje utiske s obzirom da je u Hrvatskoj proveo neko vrijeme. Pričali smo polako i provjeravali treba li što prevesti, iznenadilo nas je koliko su, iako sramežljivi, zainteresirani.
Naša neobična značajka koju Trumči voli svima naglasiti, i koje smo postali svjesni upravo pri ulasku u Taiwan (kod imigracijskog inspektora), je činjenica da putujemo bez plana, što je u ovakvoj zemlji umova kojima za bilošto treba plan i recept, još podebljano crvenim i okruženo velikim upitnicima. Kao da nismo bili dovoljno čudni.. ;)
Skratili smo klasično predstavljanje zemlje i saopćili im da to sve mogu izguglati i pročitati na netu, naša misija danas ovdje je svjedočiti o ljepoti iskustvenog doživljaja mjesta na kojemu svi živimo, a to je - planeta Zemlja.
Ukratko, rekli smo da je najvažnija stvar koju želimo podijeliti s njima to da Svijet nije "neko tamo" opasno mjesto. Ljudi su prirodno dobri i spremni pomoći, bilo gdje. Jednak osjećaj imali smo u Kambodži, Laosu kao i sada u Taiwanu, ali što je još bitnije, ne trebaju nam vjerovati, već sami osjetiti.
Još niti jednu osobu nismo upoznali sa lošim iskustvom, čak ni solo putnike, žene. Naravno da treba imati mrvicu bistrog uma i ne šepuriti se sa novim fotoaparatom, debelim zlatnim lančićem ili mobitelom ispred očiju kojima je cijena tog predmeta veća od njihove dvogodišnje plaće, ili na bilo koji drugi način izazivati vlastitu sreću i onda optuživati loše sigurnosne standarde zemlje.
Pozorno su slušali dok smo im pričali o probavanju pizze u Napoliju, kokosa u Tajlandu i banana u Laosu. Nikada banana nije bila tako dobra..

2015-09-06..to-48541039.jpg2015-09-06..to-48322592.jpg

Njih je naravno zanimalo zašto smo došli u Taiwan, s obzirom da je tako malen i dalek. Zaista, maleni otočić manji je od Hrvatske, ali zato na svojih 35,883 km2 ugošćuje 23,4 mil stanovnika. Povezali smo im odgovor sa spomenom par organizacija koji granice čine bližima, Couchsurfing, Workaway ( ili Helpx ), WWOOF, preko kojih upoznajemo razne ljude, kulture, navike, učimo, dobijamo uvide, i između ostalog, preko kojih smo upoznali Trumana, saznali ponešto o Taiwanu, smanjili tako fizičku i emocionalnu udaljenost i naposljetku se našli tu!
Vrhunac ludosti u njihovim očima postigli smo spominjanjem našeg trećeg načina zbližavanja sa lokalcima - stopiranja. Slijedila je detaljna demonstracija jer neki nisu nikada čuli niti vidjeli išta sličnog. Haha, osjećali smo se kao da kvarimo tu nevinu dječicu dok smo svi zajedno vježbali poznatu gestu...
Podigli smo je na višu razinu odgovarajući na pitanje što mislimo o Taiwanu. E pa draga djeco, da nije bilo stopiranja, vjerojatno bi o Tajvancima imali drugačije mišljenje.
Prilično sramežljivi i samokritični, teško su dostupni za spontani kontakt, pa čak i kada želiš nešto pitati ili se strašljivo smijulje mašući rukama dajući do znanja da ne pitaš više ništa, ili jednostavno pobjegnu pa stojiš sam na kasi sa bocom vode pokušavajući šutnjom dati do znanja da ga nećeš apsolutno ništa pitati, dok se oni iza naguravaju tko će naplatiti prokletu vodu! :)
Ovako, prirodno dobar i bez svjedoka, pokupi nas kako bi pomogao, a i dopusti si prozboriti par rečenica! Vidjevši nas, žive i zdrave, kako mu kruzamo po zemlji, ohrabrio se za sljedeći godišnji otići do susjednog grada da vidi kako je tamo. Bravo!
Nama još jedno neizmjerno iskustvo i dubok uvid u prirodu naroda, potpuno drugačije od posjećivanja turističkih objekata i takve vrste dodira.

Kako su njima jedine zemlje na listi mogućih Kina i Japan, zamolili smo ih da ako je moguće odu bilogdje drugdje, osjete drugu kulturu, jer tek kad odu tamo gdje ih nitko ne razumije, gdje se jede vilicom, i gdje ljudi nemaju kose oči, onda će moći spoznati nešto o sebi, svojim socijalnim, praktičnim, bilokakvim ili nikakvim vještinama. Bez ugodnosti tvojeg kruga poznatih i priučenih stvari možeš na kraju krajeva, barem sa sigurnošću reći: "Nije to za mene".

I to je to, zaokružili smo priču sa nadom da će bar jedan od njih otići bilogdje i dati Svijetu priliku da se dokaže, time bi ova naša misija danas bila izvršena. Jer najljepši dio ove životne bombonijere jest stvaranje obitelji po tom Svijetu, i spoznaja da prijatelji nisu mjerljivi po vremenu provedenom zajedno. A to nije nešto što spoznaš ležeći na kauču.
I ti su trenuci zbilja bili magični, dok su nas gledali razogačenih očiju kao da s njima dijelimo najveću tajnu ikad.

Za dva dana posjetili smo i industrijsko-obrtničku školu gdje je želja za posjetom neke druge zemlje bila ravna nuli. Razlog - strah. Umjesto da pričamo o putovanju, postavljali smo im pitanja.
I zbilja, bili smo upoznati sa činjenicom da se Tajvanci boje svega, valjda još više zbog tog svoje mega naprednog cyber prostora i naprava.. I kod nas su ljudi prestravljeni nepoznatim, ali čuti to iz usta ovih mladih ljudi, čija krila ne bi smjela biti već podrezana raznim pravilima, upozorenjima i medijskim mega crnilom, nismo mogli sakriti zaprepaštenost. Zamislili smo se, kod nas tinejdžeri možda nemaju mogućnosti i možda nikad neće nigdje otići, ali barem maštaju..!!
Pitali smo ih čega se boje, nisu znali odgovor, spominjali su nekakve vijesti i neodređene "općepoznate" informacije.. Gimnazijalci su barem htjeli do Japana..

Dojmio nas je odnos srednjoškolaca prema profesoru, što možda donekle leži u trenutku kojeg smo uspjeli uhvatiti penjući se na treći kat ove ogromne škole. Naime svaka škola ima odred za kažnjavanje, par vojnika koji provode disciplinu čitajući bukvicu, a kasnije i izvještavaju roditelje. Kako kaže Truman - a onda jao si ga njima, jer svako je dijete obraz roditelja..

2015-09-06..to-48444341.jpg2015-09-06..to-48170961.jpg

Zabavna i dragocjena su bila ova nova iskustva, islikavali smo se, porazgovarali jos malo sa učenicima te dobili čak i svoje mini portrete od jedne darovite učenice.

Našli smo se sa Triniti, Stephenom i Enen te proveli ostatak dana u ogromnom parku uz hranu i piće, razmjenjujući crtice svakodnevice i dubokoumne filozofije. Nakon ponoći ušuljali smo se u Trumanovu kuću, tiho se izmjenjujući na tuširanju, ali onda je Enen odlučila da je dosta bullshitanja i glasno se bunila dok ju je tata tuširao. Nas četvero smo prestrašeno slušali nešto što je zvučalo kao glasno negodovanje njegove mame, ali naposljetku je pokušala pomoći. Nezgodna kineska intonacija..
Sutradan ujutro smo svi krenuli na sastanak društvanca s kojim ćemo provesti dva dana hikinga i kampiranja.. Uh što volim ove dogovore..krenusmo oko jedan.
Ono što je ispočetka mirisalo na neprilike nasreću je samo završilo sa par ogrebotina, s obzirom da smo svi skuterima mahnito jurili za vođama prolazeći kroz crveno. Cure su se podružile sa ogradom i autom s druge strane.. Portugalac i mi smo se odvojili i unatoč njihovoj bijesnoj jurnjavi došli 45min prije njih na dogovoreno mjesto pa smo stigli i ručati. Odgovorili smo ih od zamisli da idemo planinariti na A mjesto te odemo odmah na B mjesto gdje trebamo postaviti šatore jer već su tri sata, nitko ne poznaje ni A ni B mjesto, a B mjesto je udaljeno još sat vremena vožnje.

Naprtili smo se i krenuli uz rijeku u potragu za kamp mjestom. Večerali smo uz vatricu koju smo zapalili uz suho lišće i kres i prepustili se večeri..

90_2015-09-13_12-06-52.jpg 90_2015-09-06_10-25-45.jpg2015-09-13..oto-2462017.jpg2015-09-06_10-19-25.jpg

Buđenje tik uz rijeku uz tihe zvuke prirode bilo je oduševljavajuće.

2015-09-06_10-28-03.jpg2015-09-06_10-37-28.jpg

Ostali smo još nekoliko dana u Kaohsiungu, vozeći se biciklama po centru u gluho doba noći, probali betel kod ulične prodavačice (ono što u Burmi žvaču umjesto cigareta), kupili mobitel preko oglasa, uživali u pekarskim proizvodima svjetskog prvaka, završili osmomjesečnu potragu za Bluetooth tipkovnicom ( sada će tipkanje ići brže! ), dobili savjete za kampiranje po istočnoj obali..

270_2015-09-06_10-26-01.jpg2015-09-06_10-32-16.jpg

Posted by mokrebicve 16:35 Archived in Taiwan Comments (0)

Formosa intro

overcast 17 °C

Taipei - Taichung

Netko bi rekao sreća, ali mi znamo da je to jednostavno tako, slijećemo na isti dan, u isto vrijeme, na isti aerodrom kao i naša nepoznata domaćinka koja se vraća kući iz Tajlanda.
Taiwan je došao sada na red, prilično iznenadno. Naš Couchsurfing prijatelj Truman kojeg smo prije 2 godine ugostili dvaput, nakon 20 mj putovanja vratio se u domovinu i pozvao da ga posjetimo. Put je rekao može sada - pa eto nas!
Smijemo ostati do 3 mjeseca bez plaćanja vize, Taiwan je prekrasan, Tajvanci su vrlo srdačni prema strancima - što još poželjeti? Još u 16st portugalski moreplovci primijetili su predivan otok i nazvali ga doslovno tako ( "Ilha Formosa" ), pa idemo provjeriti jesu li bili u pravu..

Kako nas veliki gradovi ne zanimaju, mislili smo zaobići Taipei, no kako mjesta čine ljudi, sretni smo da nismo. Truman nam je dogovorio smještaj kod svoje najbolje prijateljice Triniti, koja nas eto čeka pošto se naš avion prilično turbulentno probija kroz oblake i kasni..

Na Imigraciji pita On, uredan i ozbiljan kao i zakon njegove države, gdje nam je izlazna karta? -Nema. Nastavak je logičan: Kako nema, koliko ostajemo, gdje idemo nakon? Odgovor da nemamo plana, ne znamo koliko ostajemo i samo putujemo gdje nas noge nose u njegovom je sustavu uzrokovalo resetiranje što je potrajalo par sekundi, a onda se kvalitetna tajvanska mašina nabrzinu sabrala i nastavila sa pitanjima. -Istim, naravno - za slučaj da se nismo razumjeli. Odgovori nisu pripadali niti jednoj kategoriji, pa se naposljetku predao, pitao koliko nas ima te kada je Vedran pokazao na mene iza žute linije, samo lupio pečat i maknuo nas sa očiju kao da smo vrlo opasna prijetnja njegovom pravocrtnom sustavu.

Dočekuje nas mala obitelj: Triniti, uspavana dvogodišnja Enen i Stephen. Azijati znaju često promijeniti ime kako bi njihovim ne-azijskim prijateljima bilo lakše zvati ih. Već je prošla ponoć, do grada imamo uricu vožnje, dobro da imamo njih jer bi vjerojatno spavali na aerodromu. Vani je hladnjikavo, brr.
Triniti je vesela 42 godišnjakinja, sam svoj majstor, radi doma - crta story boardove za TV reklame - nešto poput stripa za reklamu koja će se tek snimiti, a Stephen je agent nekretnina. Ritam im je više noćni nego dnevni, tako da do deset nitko nije ni trepnuo! Nakon tri tjedna ranojutarnjeg ritma i nemile vrućine, ova jesenska hladnoća, moderan stan i čiste plahte rade svoje, ne možemo vjerovati kako smo se brzo prešaltali! Ovih dana je od 16-18 stupnjeva i kišica sipi, radosno smo izvukli rifle, čarape i patike sa dna torbe i ušuškali se u plahtice svaku večer.
Kod Triniti je opušteno, ona puno radi, crta po cijele dane. Njen stol je centar stana, ali ne smeta joj ni TV ni muzika ni plesanje na spotove.
Mali Mogli (Enen) dopuže svako jutro k nama po stepenicama, tiha je, samostalna i svojeglava. Zabavlja se sa svojim stvarima i ako slučajno ostavimo tablet ili fotoaparat negdje, ne prčka po njima već nam ih brižljivo donese da ih spremimo.

2015-07-31_05-46-18.jpg90_2015-08-05_11-52-02.jpg

Prvi dan Triniti se odmah ubacuje u ulogu vodiča, sprema svoju ekipu i idemo autom u centar na rani ručak. Kineski tip ručka i općenito bilo kakvog zajedničkog obroka je puno škudelica sa različitim jelima, pa se na našem stolu našlo nekoliko vrsta tofua, obareni zeleni grašak u ljusci, rezanci od tofua, nekakava zelenjava.. Oni jedu brzo i ne odmaraju nakon, što se odražava na izgled restorana, pa se ovdje ne očekuje ništa više od malih plastičnih stolica bez naslona i limenih stolova, bijelih pločica na podu.
Morali smo odmah krenuti sa isprobavanjem svih tajvanskih specijaliteta, pa krenimo: aiyu - ledeni desert, komadi želea od posebne vrste smokve u limunovom soku; pearl milk tea - crni tajvanski čaj sa mlijekom i kuglicama od tapioke, dolazi u bezbroj varijanti - njega smo doduše prvi put probali u japanskom restoranu u New Yorku, nakon čega smo od Trumana saznali da je to tajvanski izum; mochi - knedle od rižinog tijesta od posebne vrste riže -"ljepljive", sa raznim punjenjima, ova ulična varijanta je samo uvaljana u smeđi šećer i sezam, dok će ti ih neke nonice napuniti s time na licu mjesta.

2015-08-04_11-15-45.jpg2015-08-05..to-47473609.jpg

Idemo doma na predah i blejanje u TV, pridružuje nam se Trinitina sestrična pa zajedno uživamo u leichi- topli napitak spravljen od tople vode i mljevene mješavine listića čaja, pečenih sjemenki i orašastih plodova, s dodatkom ekspandirane riže, ponekad bilja tradicionalne kineske medicine..

90_2015-08-05_12-12-07.jpg

Nakon popodnevnog odmora, neumorna Triniti pakira nas na night market, nastavljamo probavanje - njoki punjeni hobotnicom, mega lignja na ražnjiću, nekakvi njoki od rižina tijesta punjeni crnim mljevenim sezamom u slatkoj vodici.., i napokon - smrdljivi tofu!
Uf, tajvanski specijalitet smrdi kao kravlji izmet, ali se nadamo da će okus biti drugačiji.. nije.. Oboje smo ispljunuli svoje zagrize dok su se oni zabavljali prizorom. Ima tu hrpa hrane, ali za nas slabo. Biraj između kobasica u kobasici, pačjih glava, crnih pilećih nogica, iznutrica, neidentificiranih mesnih oblika, ribljih masa..

2015-08-27_01-09-18.jpg2015-08-04..oto-9563152.jpg2015-08-04_11-34-29.jpg2015-08-27_01-09-30.jpg

Uz toliki broj night marketa, koji su mješavina naše pučke fešte i sajma - samo bez muzike, ne znam zašto bi itko kuhao doma. A s obzirom na svakodnevnu posjećenost onih kojeg smo mi pohodili, čini mi se da i nisam daleko od istine.. Na onim većima ima i odjeće, igračaka, zabavnih igara, a u pokušajima privlačenja kupaca nisu napadni kao većina jugoistočne Azije, ali mogu reći da imaju vrlo zanimljive načine..

2015-08-05_12-20-21.jpg2015-08-05_12-17-28.jpg90_2015-08-04_11-42-33.jpg90_2015-08-04_11-42-45.jpg

Na couchsurfing stranici slučajno nailazimo na besplatni obilazak grada u studentskoj organizaciji, eto baš sutra. Do grada imamo 20min busom pa ručamo u studentskom kvartu, mješavina otmjenih trgovina, originalnih kafea, i što je najbitnije za studenta - mjesta za hranjenje. Porcija riže sa tri priloga 10kn. Voda besplatna. Nije loše.
Tajvanci su ludi za kavom, ima vrlo zanimljivih kafića i dobre kave. Najzanimljivija je ona "siphon coffee" gdje led polako kapa i prolazi kroz mljevenu kavu...za strpljive.
Iako je sipila kiša, skupilo se petnaestak ljudi pa smo svi oko 3 sata poslušno slijedili elokventnog mladog Tajvanca, i njegove dvije pomagačice. Kako je sam Aboridžin, saznali smo nekoliko detalja o tih 2% tajvanskih stanovnika, 16 različitih plemena sa svojim jezicima i običajima koji su živjeli na ovim područjima 8000g prije nego su Han Kinezi počeli naseljavati Taiwan u 17.st.

90_2015-08-04_11-55-11.jpg
72F0E79BBF33F5905795C407F5A11367.jpg

Ujutro idemo na brdo s kojeg se divno vidi Taipei 101 i cijeli grad, lijepo je vidjeti džunglasti predio nadomak milijunskome gradu. Naravno da Kinezi ništa ne rade bez simbolike, pa je i ova nekadašnja najviša zgrada na svijetu pažljivo sagrađena. Sama zgrada je zelenkasta i liči na bambus, čime simbolizira brz rast i fleksibilnost, dobrodošla obilježja financijskog centra države; za svaki dan ima određenu boju kojom noću svijetli; podijeljen je na 8 sekcija - broj koji za Kineze označava prosperitet; 44. kat je vješto zamaskiran jer je broj 4 nesretan; broj 101 je broj katova, ali i broj nakon savršenog broja 100.. Zbilja je poseban.

2015-08-04_11-51-04.jpg2015-08-04_11-32-09.jpg

Nakon četiri dana, teška srca objavljujemo da ćemo put pod noge, što Triniti fino odbacuje rekavši da sutra idemo u Jiufen i da smo prekratko tu.
Jiufen je maleni planinski gradić, nekadašnje nalazište zlata, a danas popularno vikend odredište.
Kako je i njima sve vezano uz hranu, okosnicu svega čini zanimljiva market uličica sa trgovinicama suvenira, hrane, pića, sve fino i nenametljivo ponuđeno. Kuhani morski mega puževi; opet neke pržene knedle sa ribom (ne pitaj kojom); sladoled sa naribanim smeđim šećerom i listovima korijandra umotan u palačinku; jaja kuhana u crnom čaju; iron eggs - jaja kuhana više puta, marinirana u soja umaku i sušena; taro, yam ( nešto slično slatkom krumpiru ) njoki sa tapioka kuglicama, grahom i nekim zelenim rezancima u slatkoj vodi.. Uf, deserti im nisu baš jača strana.. Grah ( zeleni, crveni, bijeli.. ) koriste SAMO u desertima, i ne mogu ga zamisliti u slanoj varijanti.

2015-08-05_12-04-01.jpg2015-08-05_12-03-38.jpg90_2015-08-05_12-00-50.jpg2015-08-27_01-13-46.jpg

Nakon što je Triniti kupila prilično skupi oolong čaj ( 400kn za 50g ), otišli smo u poznatu čajanu ( tea house ) i zamolili tea mastera da nam umjesto njihovog ( kojeg je svejedno platila ), pripravi taj. Ono što je slijedilo je promatranje stručnjaka na djelu i nikad bolji čaj niz grlo, zbilja je poput vina, ima razne nijanse koje se postepeno ukazuju i slatkasti aftertaste koji ostaje.. Divota. Listići kvalitetnog čaja mogu se koristiti više puta, a svaki je vremenski različit. Ako ostane predugo u vodi, gorčina preuzme i zasjeni divne nijanse aroma. Govorimo o sekundama.
Slijedili smo upute i pokušali imitirati majstora, no njegov je ipak ostao mrvicu bolji..;)

2015-08-05_12-01-53.jpg2015-08-04_11-22-15.jpg

Neumorna Triniti iskoristila je noć za crtanje pa smo se rano popodne uputili na aktivan izlet u Bali, gradić na ušću rijeke Tamsui. Utrpali smo bicikl, romobil i sebe, te se kao djeca vozikali lungo mare, mijenjajući se na pokretninama. Odmah prijeko je stari lučki gradić Tamsui do kojeg smo prešli brodom i nastavili se vozikati. Bicikl ima električnu pomoć pa čupa nas troje bez problema, a romobil šiba kao raketa, također na električni pogon. Tu smo isto morali probati neke poznate rižine rezance utrpane u tofu, sok od šljive, mekani slatki tofu..
Zbilja jedu sve i svašta. Najčešće ne znaju što jedu, pa ih naša pitanja zbunjuju. Njima - glavno da je dovoljno dobro da pojedu. Ili je meso ili je riba ili je nepoznatog porijekla u disco bojama. Koja riba? - riba.
A s obzirom na prehrambenu industriju bez ikakve kontrole, možda i bolje da ne znaju. Zadnji skandal je izbio prošle godine sa uljem za prženje koje je zapravo reciklirano otpadno ulje iz kanalizacije klaonica i ostalih nepoznatih mjesta. Tvornice mućkaju svoje kombinacije, pa ako je masi ukusno - svima dobro!

2015-08-04_11-17-47.jpg2015-08-04_11-26-02.jpg

Navečer smo uvjerili Triniti da sjedi i radi, mi volimo ponekad ostati doma i ne raditi ništa, jesti, igrati se sa Enen, blejati u TV.. Još kad nam donese vrećicu čipsa veliku skoro kao Enen, čokoladne brusnice, sušeno voće i leichu, e pa večer može početi! Žao nam je što Stephen ne zna engleski pa ne možemo puno komunicirati, vrlo je drag. Triniti mu prevede većinu, ali kad nje nema igraju osmjesi i mimika.
Ona ima pune ruke posla, ali voli zujati okolo pa kaže da koristi nas za motivaciju jer bi inače samo sjedila doma i radila. Iako bi mogli ovdje ostati još mjesec dana, sutra idemo dalje, prema Taichungu.

2015-08-08..oto-5769883.jpg90_18ADD32BDE5781428D5E66C73CF52984.jpg

Triniti nam je nacrtala znak i odvezla do mjesta za stop, Truman nam je oduševljeno prenio svoje iskustvo stopiranja po Taiwanu pa smo bez razmišljanja stali na cestu. Nakon 15ak minuta, staje taxi sa već jednim čovjekom unutra i iako ne zna engleski uvjerava nas da nam neće naplatiti. Dvije i pol urice u prostranom i klimatiziranom autu, bez priče jer vozač već ima kompanjona za priču. Iako smo to tek par minuta kasnije shvatili, odvezao nas je točno gdje nam je trebalo. Glatko.

Naš domaćin, Kevin, je u svojim pedesetima, inženjer informatike koji je nedavno dao otkaz. Aktivno uči slikanje uljem na platnu i planinari sa svojom ženom. Otpratio nas je u stan koji mu služi kao atelje, mrvicu zapušten ali vrlo lijep dvosobni stan. Sve je u drvu, pa tako i naš krevet na kojem ćemo dobro izravnati kičmice.. Imamo cimera, Australca koji pokušava naći nekakav posao..ili možda ne.

2015-08-27_03-50-01.jpg2015-08-27_03-18-47.jpg

Sutradan provodimo ugodno popodne, svi troje pijemo čaj sa Kevinom i njegovom ženom. Zaljubljenik u čajeve i kavu, daje nam da probamo njegovu domaću ledenu kap-po-kap kavu, kvalitetne oolong čajeve, pokazuje kolekciju mini čajnika i šalica ( kineski stil pijenja čaja ) i objašnjava neke detalje.

2015-08-27_03-18-47_2.jpg2015-08-27..to-14477963.jpg

Navečer još đir do night marketa da probamo zadnji specijalitet i potvrdimo svoju nesklonost tajvanskoj kuhinji - omlet sa kamenicama i nekakvim slatkastim umakom od pomidora..ugh.. Pored velike zelene površine usred grada nekoliko izvođača zabavlja publiku, roditelji nadgledaju djecu u nekakvom čudnom ograđenom dijelu, par stolova sa originalnim rukotvorinama privlači prolaznike..
Taichung nam je ostao u sjećanju kao vrlo ugodan grad za život, dovoljno velik, a opet ne prevelik. Sa svojih tri milijuna stanovnika, ima nekakvu smirenu energiju, a opet izbora napretek. Da trebamo birati, vjerojatno bi ovdje živjeli.

Trebaju nam vreće za spavanje za boravak na farmi koja slijedi, pravac Decathlon. Uf, dugo nismo bili u shoppingu. :)
Par stvarčica, i torbe su nam veće nego ikad. Odmorili smo noge u jednom od mnogobrojnih kafića sa čajevima i probali njihov specijalni izum - ledeni oolong čaj sa slanim vrhnjem. Izvrsno!

90_2015-08-27_03-22-59.jpg90_2015-08-27_03-21-34.jpg

Nesreću smo blizu izlaza grada pa hodamo 2km do odvojka za autocestu, malo je nezgodno za stopiranje pa hodamo dalje. Nedjelja je, ali vjeru držimo u 23 milijuna ljudi koji borave na ovome otoku stoga se ne zabrinjavamo za gustoću prometa. Ubrzo je stala vesela žena da nas pita što mi to radimo i podijeli s nama svoju zabrinutost da nam neće nitko stati, stopiranje je vidjela samo na TV-u. Umirili smo je rekavši kako smo upravo stopom došli do Taichunga, i zahvalili na brizi. Nakon dvadesetak minuta primjećujemo auto koje je ne tako davno vrlo oprezno prošlo pored nas, samo što ovaj put staje. Žena srednjih godina, ne ide do naše destinacije, ali će nas odbaciti do odmorišta deset km dalje od njezine. Priznaje da se vratila jer je pomislila da sigurno može nekako pomoći, a nikada nije stala autostoperima.

Taman prije policijskog auta, stao nam je simpa čovjek i bez riječi engleskoga, odvezao nas u malo selo gdje se nalazi eko farma na kojoj ćemo volontirati sljedeća dva tjedna. Kad nas je nakon uricu i pol vožnje pitao za mapu da provjeri je li na pravom putu, shvatili smo da nas vozi potpuno van svoje rute. E sad, kako mu objasniti da nas ne mora odvesti točno tamo..?
Još nam je i zahvalio kad smo se rastali dok smo mi bezbroj puta izgovorili "hvala" na kineskom, ne znajući kako se odužiti ovom divnom čovjeku čije je djelo za nas ostalo tako čisto i neuvjetovano. Zabilježeno nikakvom fotografijom, izmjenom maila, riječi, niti svjedokom. Pokupio nas je i odvezao gdje trebamo. Toliko jednostavno.
Ali nije.

Posted by mokrebicve 17:25 Archived in Taiwan Comments (0)

Malajski island hopping iliti ljenčarenje po otocima

sunny 38 °C

Georgetown (Penang) - Langkawi

Na petak trinaesti smo Paco i mi krenuli dalje prema otoku Penang, svatko na svojoj cesti, stopirajući. Andrewa smo dan ranije ohrabrili da učini isto pa smo se naposljetku istu večer svi zajedno opet našli na couchsurfing partyju.
Malezijci su prilično angažirani oko cs, možda čak i previše. Kako nam je opisala Bella, ponekad se malo zanesu pa svojataju svoje goste i zamjeraju ako im netko zašprehava "njihovoga couchsurfera".. Kaže ona, spretne sredovječne Malezijke našle su novu dimenziju pa ga koriste za hvatanje mladih Zapadnjaka. Nije loše..
Malezija nastavlja biti iznimno ugodna i brza stop-destinacija, ustopali smo umirovljeni indijski par, taman da dobijemo još malo savjeta za Indiju. I oni su nas odvezli par km dalje od njihove destinacije, do mosta za Penang.
Nakon par minuta stala nam je solo Malezijka, jedino što joj vidiš su šake i dio lica od obraza do vrha brade. Vani je skoro 40 stupnjeva.
Otok Penang povezan je sa kopnom mostom i trajektom, nakon čega odmah počinje Georgetown, drugi malezijski grad po brojnosti stanovnika. Naša poslovnjakinja ostavila nas je u centru hitajući na sastanak pa smo se ohladili u Starbucksu i našli si hostel.

2015-06-22_12-14-46.jpg90_2015-06-07_05-49-40.jpg

Po prvi puta prisustvujemo couchsurfing meetup događaju, a da nismo mi domaćini kao kod Belle. Prilično je zabavno i korisno - nađu se domaći, turisti i došljaci koji žive tu neko vrijeme pa čuješ doživljaje iz svih kuteva.
Iranac Farzan ponudio se vozikati nas uokolo, taman je zatvorio biznis pa ima vremena za druženje. I on ima svoju priču - u svojim je 40-tima, ima dijete u Iranu, farmu kokoški, ali sreću je bez ijedne riječi engleskog ili malezijskog došao pronaći u Maleziju, za njega jedinu bolju opciju koju mu njegov "shitty passport" pruža. Zaboravljamo, ali toliko je brutalno. Ideš tamo gdje te vanjska politika pušta..
Sutradan smo proveli na plaži sa Farzanom i još dvije Kanađanke, hodajući dvije urice po zanimljivim puteljcima kroz šumu i izbjegavajući vragolaste majmune. Malezijke se kupaju u svojim crnim plaštevima ispod kojih imaju duge hlače i majice te mrko gledaju sve koje ih nemaju. Nabrzinu sam se utoćala u majici.

Kako ovdje sve živne kasnije popodne, tako i mi poštujemo ritam, doduše ne znam tko bi lud izlazio prije.. Malezijsko-indijski restorani rade 24 sata, uvijek je netko gladan.. Ne sviđa nam se baš što žderemo tako kasno, ali - kad si u Maleziji, ponašaj se kao Malezijac.
Nalazimo se sa Andrewom i Pacom, svima je jasno što se jede - teh tarik i roti cannai. Tražimo najboljeg bez potrebe za proglašenjem.
Georgetown je na UNESCO-voj listi zbog svoj povijesne važnosti u trgovini Zapada i Istoka u 19.st., sačuvane arhitekture sa mješavinom britanskog, kineskog, indijskog, islamskog utjecaja, ali je i zanimljiv zbog svojih uličnih slikarija od strane litvanskog umjetnika Ernesta Zacharevica.
Odlučujemo se za večernju potragu za njima, što uz mapu, što uz slučajno tumaranje uličicama.. Nakon toga nalazimo i četiri mjesta u baru uz englesku nogometnu ligu i pivce pa potragu nastavljamo sutra.

90_2015-06-07_05-49-51.jpg
90_2015-06-07_05-58-25.jpg2015-06-07_05-58-47.jpg
2015-06-22..to-10245517.jpg2015-06-22..to-10192987.jpg

Ujutro se redovno nalazimo sa Pacom na doručku kod našeg frenda na rotiju i teh tarik pa vrelinu dana preskačemo u 3D muzeju. Čokoladni muzej je nešto na što smo slučajno naišli i uveseljavali se otvarajući kutijice sa uzorcima..

2015-06-07..to-16508578.jpg90_2015-06-07_05-57-01.jpg2015-06-15..oto-7927649.jpg2015-06-07_05-51-31.jpg

Nakon pet dana jedenja vrijeme je za delo.. Andrew ostaje sa svojom ludom workaway domaćinkom, a Paco i mi pravac trajekta za kopno i stopiranje..svatko na svojoj ruti.
Staje nam mladi manager sa stresnim životom koji nas vozi 20km više jer se boji da nijedno mjesto nije dovoljno dobro.. nakon njega malezijska obitelj koja ide na Langkawi kao i mi! U ovim trenucima drago nam je što su Malezijci ovisni o klimi u autu.

Dugo se nismo natezali sa taksistima, pa dobro dođe za formu - ovdje imaju kiosk i cjenik za rute, pa mi nije baš jasno zašto se natežemo, ali dobro. Pustio nas je na cesti na skretanju za farmu pa smo krenuli uskom cesticom nadajući se da je naša farma ova prva na Google mapi..
Nije bila, pa smo još malo hodali po vrelom asfaltu do raskršća i onda nazvali našu buduću šeficu Yanu da dođe po nas. Nismo bili daleko.
Farma mozzarelle, jedina u Maleziji, na kojoj bi trebali raditi sljedeća tri tjedna smještena je usred ničega, u podnožju brda gdje pojedinci ilegalno krče šumu, okružena plantažama kaučuka i neobrađenim površinama. Divota.
Naša soba nalazi se u novoj kućici sa tri sobe i kuhinjom gdje živi i tročlana pakistanska obitelj, a Yanina desna ruka, Indonežanka Bibi spava u velikoj kući u čijem podnožju je i pogon. Yana živi u gradu udaljen po ure vožnje, pa nju i nismo baš viđali.

90_2015-06-22_12-13-22.jpg2015-06-22_12-15-30.jpg

Yana je vrlo simpatična i malo sramežljiva. Nasreću njena sedmogodišnja kćer Michelle priča za svih, i to izvrstan engleski, pa je malena razriješila sve nedoumice. Odvezli smo se sa Yanom u nabavku, i kupili sve što nam treba. Bibi smo razriješili dužnosti rekavši da ćemo si sami kuhati, na što je odahnula, jer kad smo rekli da ne jedemo meso, bila je sva u panici.
Sutradan akcija. Doručak svježe voće i zobene pahuljice, u 9h postrojavanje. Danas pripremanje vrećica, rezanje, ribanje sira ( zapravo samo guranje sira jer stroj riba.. ), pakiranje, u podne otpust jer si moramo pripremiti ručak.
Razočaranje jer je tvrda mozzarela za pizzu bljutava i nigdje nema svježe..aarghh!!! Ne tako davno imali su i goveda pa su proizvodili svježu mozzarellu, jogurt, maslac, no sada imaju samo ovu bezukusnu pizza verziju.

90_2015-06-22_12-19-13.jpg2015-06-22..to-14268304.jpg

Upoznali smo pakistansku obitelj, vršnjake Yasmin i Šahida, i devetomjesečnog Ahada jer to nam je sad ekipa u pogonu. Sa Šahidom se dobro sporazumijevamo, rukama i nogama, ali ona zna samo par riječi. Šteta, jako su dragi i simpatični - već drugi dan natjerao je nekog prijatelja da dođe i odvede nas u grad da si iznajmimo skuter. Farma je prilično udaljena od svega, a drugačiji način kretanja po otoku osim taksija ne postoji.
Sutradan opet isti rad, samo što smo sada naučili i prati pogon. Treći dan slobodan jer je petak. Muslimani ne rade ništa petkom, u školu se ide od nedjelje do četvrtka. Samo što smo to doznali čekajući spremni.. Četvrti dan je crk'o stroj pa smo već za sat vremena umjesto sira ribali pogon i ranije ručali. Peti dan je počelo izmišljanje poslova pa smo ribali zidove i cijeli pogon, a šesti dan su došli radnici i rušili zid u blistavom pogonu, jer kako drugačije..? :)
Svakim danom je jadna Bibi bila napetija ne znajući što da radi s nama pa smo je odlučili ne pitati više već samo reći da ćemo biti u sobi pa neka nas zove. Stroj nikako da se popravi, 1682 prazne vrećice smo pobrojali, pogon izribali, napravili inventuru praškova... Treba farbati fasadu, a boje nigdje.
Počeli jedan dan točno u podne sa pola kante.. Yasmin i ja smo lijepile deklaracije i markerom označavale vrećice, a Šahid i Vedran su bili gotovi za 30 min. Sutradan će biti bolje..
Dvije kante čekaju, akcija počinje! Oni nisu nikad farbali, pa pažljivo mjerkaju što mi radimo. Vjerni pomagači - psići Max i Rex te mačak Lemon sa jednim plavim i drugim zelenim okom stalno su pored. Lemon se svako toliko izgubi, donese guštera većeg od sebe i onda ga pojede u našem društvu.

90_2015-06-22_12-21-44.jpg90_2015-06-22_12-23-26.jpg

Sutradan je ponestalo boje usred posla pa se čekalo sutradan oko 10 sati da gazda otvori radnju.. Opet je došla oko podne pa smo nas dvoje dok su oni mrljali po krovu u 45 min ludačkim tempom ofarbali stražnji zid kuće jer je toplo za se rastopit! Opet nema više boje..
I tako je iz dana u dan trajala saga farbanja fasade, prekinuta kišom, nestankom boje, petkom, nestankom boje. Onda je došla završna nježna breskva i opet sve ispočetka..valjda se kuća stisnula pa će sada dvije kante biti dovoljne.....?
Ofarbali smo je na kraju sa najmanje četiri različite vrste boje, završili sa mat unutarnjom.. haAahaah

90_2015-06-22_12-12-40.jpg2015-06-22_12-06-29.jpg

Bibi slabo priča engleski, ali saznali smo da ima 28 godina, devetoro braće i sestara, obitelj joj je u Indoneziji, ne želi djecu i voli slatko. Glavna uzrečica joj je visokotonski: "No problem!"
Yana ju je našla preko agencije za spremačice, i imala ogromnu sreću jer je vrlo pouzdana i radišna. Prvo joj je pomagala sa kćeri Michelle, no kako je ona navršila 7 godina, sada živi na farmi i pošto je bila uz same početke, brine se za posao.

Šahid je super simpatičan, još najbolje priča engleski ( iako vrlo bazično, bar se trudi ), pa nam objašnjava kako je prije uzgajao chilli ali sada sa djetetom ne stiže, ima komadić zemlje pored pogona, dvije koze za mlijeko i kozlića, obje su trudne. Misli se vratiti u Pakistan, ali ne još. Podučio je Vedrana mužnji divlje ritajuće koze..haha
Snimili smo Yasmin kako svaki dan radi chapati pa nam je jedno jutro pokazala kako. Ujutro se smije staviti malo ulja pa se zove paratha, a za ručak i večeru ne. Nismo smjeli ništa pomoći jer kada Yasmin kaže ne, onda je ne. :)
Jedan dan je imala rođendan pa su nas pozvali na mali party, kad smo pitali Šahida pije li se, rekao je da on voli malo, ali je onda Yasmin "veery angry".

2015-06-22_12-16-46.jpg2015-06-22_12-17-17.jpg

Jedno jutro probudila nas je vrišteća koza, Šahid je bio zabrinut jer je samo ležala i ubrzano disala, na kraju su je ubili i našli brdo vrećica u želucu koje je pojela jer u dvorištu ima hrpa smeća koju Bibi pali tu i tamo... izbjegli smo gozbu otišavši na ručak kod Zelenog kojeg smo otkrili 10min vožnje od nas, sa savršenim i još jeftinijim rotijima - 0,70 Ringgit! Još u teh lemon (crni čaj sa limunom) stavi one male mandarinice pa je svaki put tijesna borba što naručiti, teh lemon ili teh tarik.. Uf.
Hrana je u Maleziji zbilja izvrsna i jeftina, što smo iskoristili kao ispriku za povrat onih nevjerojatno izgubljenih kg, izmjerenih na pokvarenoj vagi.. Hehe, znali smo to. ;)
Rotiji , chapatiji sa curryem koštaju oko 1 Ringgit ( 1,80kn ), naan oko 2 MR, šalica čaja 1,20 MR, riža sa curryjem oko 6 MR.. tako da se za potrošiti 20kn moramo dobrano potruditi!

180_2015-06-22_12-15-06.jpg2015-06-22_12-13-56.jpg

Svaki dan je humorističan, ekipica je uvijek nečim zabavljena, i mi sa njome - ako Bibi ujutro sluša glasno indijski dance, opet nitko nije kupio farbu pa ćemo čekati da smisli što će s nama; kad se navečer vratimo i vidimo svjetlo u kući, upast ćemo joj i jesti hladnu lubenicu ili što god. Odnijet ćemo i njoj pa će se beskrajno zahvaljivati u visokim frekvencijama. Yasmin je prava ženica, kuha, brine se za dijete, radi.. trudi se pokriti glavu ali pomalo i ona zaboravlja tu maramu, jadna i njoj je teplo. Ionako je već previše što hoda u tim dugim opravicama, ne znam kako se ne skuha.. Tu i tamo nam pusti Ahada da se igramo, mali veseljak. Šahid se trudi biti ozbiljan, brine se za svoj vrt, pa koze, odrađuje muške poslove - ali najradije bi se družio uz pivo..;)
Ponosno nam je pokazao nekoliko zmijolikih riba koje je sinoć ulovio u lokvi iza kuće, dovoljno da nas sve nahrani! Malo su sumnjivog porijekla, ali Bibi ih je napravila na ultra spicy način, ostavili su ih za nas, veoma su ukusne....nema više!

2015-06-22_12-46-30.jpg2015-06-22_12-36-15.jpg

Ubrzo smo uvidjeli da je i ovdje prisutan azijski sindrom "Ne znam što da radim s vama", pa smo si sami organizirali dan: Ujutro trčanje oko 7,15 pa doručak u adagio tempu, i u 9h spremni za komandu - ako se ne zna - čitamo knjigu dok ne dođe.
Do 13 najdalje delamo, nakon toga priprema ručka, jedenje i onda "primirivanje" dvi urice. U prijevodu: svakodnevno nezaobilazno spavanje, ventilator na max. i usmjeren direktno u nas. Ne pomaže. Buđenje u znoju, tuširanje i natrag.
Dizanje iz mrtvih oko 17h i onda može početi istraživanje otoka. Sve prije toga dovodi do prženja živaca na suncu i veelike nervoze. Razumijemo zašto su lijeni.

2015-06-22_12-31-31.jpg90_2015-06-22_12-28-01.jpg2015-06-22_12-30-13.jpg2015-06-22_12-22-43.jpg

Prvi dan kada smo iznajmili skuter, treći dan ovdje, stao je 3 km od centra i baš imamo malezijsku sim karticu da zovemo šefa, ali ne javlja se... vatreno sunčano krštenje za dobrodošlicu! Hodanje po asfaltu u društvu paklene naranče! Jupi!!!
Parkirali skuter ispred radnje, isprepadali mu radnicu i otišli na izvrsnu tortu.
U međuvremenu, Paco je uspio naći smještaj u marini u zamjenu za pomoć, taj dan nas je kontaktirao da je saznao za jeftino dugoročno iznajmljivanje motora, samo što je 25min vožnje odavdje. Uglavnom - vrati stari motor [bez naplate], vozi po novi motor, vrati njegov stari, uzmi novi..trajalo je to cijeli dan. Ali imamo motorić za tri tjedna!!!
Utješio nas Almaz sa svojim rotijima koji se tope u ustima..

90_2015-06-22_12-10-59.jpg2015-06-22_12-14-20.jpg

Kako nakon farme i sieste uvijek sjedamo na motorić i šibamo na neko more, često se nađemo sa Pacotom. More, večera, plaža, pivo.. Večeras je doveo mladi argentinski par kojeg je upoznao u marini. On je odlučio pronaći bolji put, učiti od ujaka koji plovi i izrađuje katamarane već godinama, pa zaploviti katamaranom nekud. Ona je još uvijek studentica.
Na slobodan petak organizirali se mi i nabavili lubenicu, vino, svježe lignje, povrće i marš na mini otočić nedaleko od marine!
Pljusak i zalazak smo dočekali na katamaranu, uz argentinski mate iz originalne mate posude. U sumrak smo se svi mini gumonom prebacili na kopno. Nevjerojatno kako smo stali.

270_2015-07-05_10-02-03.jpg90_2015-06-22_12-26-59.jpg2015-06-22_12-27-16.jpg90_2015-06-22_12-18-27.jpg2015-06-22_12-18-37.jpg

Već je tamno, idem na wc i pri izlazu - ono čega se bojim otkad smo u Maleziji - crna spodoba, samo velike crne oči gledaju u mene. AaAaah!!!
Uplašila sam sebe i nju i ispričavajući se pobjegla. Jako mi je žao, ali neću se naviknuti na te ženske batmane nikad valjda. Ne pričaju i miču se nečujno, najpotpuniji doživljaj je kada ih iznenada sretnem iza polica u robom pretrpanim dućanima..

Istražili smo sve plaže Langkawija i zaključak je da ili smo mi razmaženi ili su one bezveze.. Mutna topla plićina i pijesak.. Izgleda dobro samo uz zalazak sunca. Jedina plaža sa kamenčićima je ona prava jugoslavenska na koje smo svi išli kao mali, mješavina blata i oštrih kamenčića.

2015-06-22_12-20-59.jpg2015-06-22_12-21-14.jpg

Langkawi je duty free zona pa posvuda djutići sa ogromnim Toblerone čokoladama, vrećicama malih poznatih čokoladica i ostalim detaljima za koje svi znamo. No cijene nisu ništa posebno niske. Slaba je ova dosadašnja Azija sa čokoladom, pa se podsjećam kakav je okus. :)
Kao i u svakoj muslimanskoj zemlji, alkohol se prodaje samo u posebnoj trgovini, pa je i pivo vrlo teško naći. No ono što je vrlo ugodno, gladan ni žedan nećeš ostati, uvijek netko radi.

Taman kad smo se opustili, smislila Bibi zadnji dan posao kao šlag na kraju - ribanje nekakvog odvoda gdje se skuplja voda i smrdi kao kuga. I dalje je vruće. Sizifov posao prilično, ali eto, draga nam je pa ćemo odraditi još i to.

2015-06-22_12-09-45.jpg2015-06-22_12-49-25.jpg

U par puta što smo vidjeli Yanu, puno smo saznali o ovoj mladoj ženi koja se izborila za nenošenje hijaba, neobrezivanje svoje kćeri, brak sa nemuslimanom, ideju za mozzarella farmu, samostalan život dalje od svoje obitelji već kao mlada cura, dok joj brat i sestra i dalje žive u istoj kući sa roditeljima i majka im određuje koju odjeću će nositi.. Šteta što se nismo češće viđali, stalno je u nekoj žurbi..

2015-06-22_12-36-39.jpg2015-06-22_12-11-09.jpg

I od nje smo doznali kako su Malezijci povlašteni i zato lijeni i nepouzdani radnici, u što se uvjerila više puta - zbog čega vrlo cijeni svoju ekipu na farmi. Posljednji dan na Langkawiju obavili smo tradicionalni doručak, uzeli si par rotija za aerodrom, vratili motor i zamolili Yanu da nas pokupi jer joj je usput na putu za farmu. Taman je jučer stigao novi Mitsubishi ASX pa smo ga krstili svojim natrpanim torbama.
Izgrlili smo se sa ekipicom na farmi, pozdravili Maxa i Rexa - najvjernije pratioce, narasli su u ova tri tjedna! Lemon je pozdravio svojim lijenim mijaukom. Kao znak pažnje dobili smo na poklon dvije majice, koje nam je Yana dala nakon što smo se oprostili na aerodromu, idealnih veličina!

Lijepo smo se udomaćili ovdje u ova tri tjedna, opustili se i najeli. Spremni za tajvansku kuhinju!

90_2015-07-07_01-04-35.jpg

Posted by mokrebicve 07:48 Archived in Malaysia Comments (0)

Malezija, odmor za psihu

sunny 36 °C

Kuala lumpur - Ipoh

Prvi utisak - zeleno. Pogledom iz aviona na sve te silne palme odmah nam je bilo jasno da ih za nešto iskorištavaju. Naime, Malezija je glavni izvoznik palminog ulja koji se radi od njenih oraščića.
Tek je sredina dana, i ovdje nas prati Sunce i toplina. Ili bolje rečeno, mi uspješno pratimo njih.
-Ajme divote, odeš na šalter i kupiš kartu po fiksnoj cijeni! A taman smo htjeli pokazati rezultate šestomjesečnog usavršavanja u cjenkanju! Kako sada, ona kaže cijenu i mi platimo? Ako kupimo dvije nema popusta? Zar njena je zadnja??
Zahvalnost i olakšanje bilo je sve što nas je obuzelo. Uh, kako ćemo se brzo naviknuti na ovo..
U naletu tog silnog slobodnog vremena kojeg nismo potrošili na traženje prave osobe koja prodaje karte, cjenkanje i provjeravanje informacija kod barem još dvije strane, kupili smo si još i malezijsku sim karticu i dva velika komada torte.
Ljudi pričaju dobar engleski, možeš i pitanja postavljati bez straha da će ti odmah početi trpati u vrećicu. Sjedneš u prostrani autobus koji još miriše na novo, i opustiš se jer ovaj zbilja vozi do grada i neće te iskipati 3km prije pred gomilu taksi hijena. Woohooo!
Jugoistočna Azija nije nikako u lošem sjećanju, ali zbilja je nakon šest mjeseci olakšanje doći u državu u kojoj su pojedini detalji koje čovjek sa Zapada niti ne primjećuje takvima, unaprijed sređeni. Ne moraš ih ti sređivati, smišljati rješenja i još i cijenu za njih. Ponekad se osjećaš kao da imaš petoro djece, i stalno neko nešto želi od tebe, ili te zove dok napokon ne kažeš "Mooolimm?!!"

Naša couchsurfing domaćica Hui san objasnila nam je kako doći do nje, pa smo prvo pojeli sushi za dobrodošlicu u ogromnom shopping centru gdje je i autobusna te se zaputili dalje vlakom do njene stanice (skytrain-vlak koji prometuje iznad razine zemlje). Službenici tamo dali su nam mobitel da je nazovemo pa ubrzo mladi kineski par stiže po nas. Naših su godina, već 17g zajedno, i godinu oženjeni. Opušteno brbljanje počinje instantno, objašnjavaju nam da imaju pun stan prijatelja jer njihovo slavlje Nove godine traje dva tjedna, i ako nismo preumorni, možemo im se kasnije pridružiti na večeri u restoranu.
U stanu ekipica naših vršnjaka kocka, na nekakav brzi kineski način. Pokazuju nam vrlo prostran stan, dio kompleksa smještenog u srcu ogromne stijene tik do džungle, objašnjavajući kinesku simboliku, feng shui.. Sve ima svoje zašto.
Saznajemo da su Hui i Keith na rubu odluke da naprave isto što i mi, no okolina nije baš podržavajuća, i još imaju hrpu pitanja koja ih drže zavezanih ruku. Ona je prilično odlučna i iskusila je slično putovanje mjesec dana po Taiwanu; zna kakav je okus slobode, dok je on još duboko u programu koji ga proždire.. Radi za Niveu i još noćas će se morati pozabaviti vrlo bitnom prezentacijom za sutra, a ona je arhitektica i nedavno je promijenila stresnog poslodavca; iako radi puno, nije pod tolikim pritiskom kao Keith.
Dobivamo i novce na poklon, svatko po dvije crvene omotnice, također dio običaja za vrijeme Kineske NG koji i darivatelju i primatelju simbolizira sreću, jer ona uvijek dolazi u paru. Pa lipo!
Nastavljamo sa ubrzanim tečajem iz kineske kulture pa večeru započinjemo zajedničkim miješanjem salate za vrijeme čega se izgovaraju riječi koje smatraš korisnima za sebe u sljedećoj godini. Kasnije svi dijelimo tu salatu i nastavljamo sa ostalim kineskim specijalitetima. Probavamo "century egg" koje izgleda kao što i zvuči, zelene boje.
Drugari se raspituju o našim planovima, ali ne ulazi im u glavu kako smo mogli dati otkaz. Kinezi su inače poznati kao marljivi radnici, odmalena odgajani da je novac vrlo bitan u životu.

2015-06-01..oto-8027448.jpg 2015-06-01..oto-7789360.jpg

Gledamo video s njihovog vjenčanja, majko moja koliko simbolike i pravila koja idu s tim - točno određeno vrijeme vjenčanja, pijenje čaja sa svakim gostom, točan redoslijed... naša traju, ali njihova..aaaa. Igre pridobijanja mladenke, ceremonija i ostali običaji su slični, samo što oni imaju razlog i svrhu za svaki pokret.
Hui i Keith, iako nisu udaljeni od radnog mjesta, trebaju krenuti u 6,30 iz stana zbog prometa - i mi sa njima. Kažu da prošle godine nije bilo tako, ali odjednom se broj automobila povećao, i naravno - jedan automobil = jedna osoba. Doručkujemo sa Hui u indijskom restoranu - naravno masala čaj i probavamo tanku palačinku tosai i roti s bananom. Kad kažem indijski restoran, mislim na poluotvorenu prostoriju sa jednostavnim plastičnim ili metalnim stolovima i stolicama, pločicama na podu i ponekad terasom na cesti. Nema vrata, ulazi se većinom sa dvije strane direktno za stol, ploče za pečenje su u istoj prostoriji, kao i vitrina sa rižom i curry-ima. Sve se odvija vrlo brzo - naručivanje, pripremanje i jedenje.
Nastavljamo do centra skytrain-om, pa presjedamo u još jedan, gdje me sredovječni Indijac pored pita što sam na kraju naručila jutros za doručak?? Nasmije se i kaže da je sjedio pored nas. Haha, malen je ovaj svijet..

KL je prilično dosadan grad, nakon dva dana obišli smo sve, i jedino što je preostalo je jesti ili gubiti se po velebnim shopping centrima. Nije potrebno ni izaći vani, spojeni su hodnicima! /što smo naučili, već ludi od umjetne atmosfere, pokušavajući naći izlaz.

2015-06-01..oto-7885051.jpg 2015-06-01..oto-8071197.jpg

Iako rade kao strojevi, pogotovo Keith, puno smo misli izmijenili sa ovim dragim parom. Jedno jutro na Keithov "dan D", tj. važne prezentacije za važnog klijenta ( koja je potrajala do 1,30 u noći ), vode nas na tipični kineski doručak - da čovjek ipak ima neki obrok danas, pa probavamo četiri različita jela. Nije loše, ali ne šmeka nam baš ta kineska kuhinja..
Ono što je najstrašnije jest s koliko stresa ovaj mladi čovjek ide na posao, gotovo kao dječačić koji svaki dan odgovara tri predmeta. Kako dođemo do toga da dopustimo nekom da nas vrati u dječje doba, ono kada nemaš pravo prigovoriti odraslima, iako su možda u krivu? Zar nismo jedva čekali da odrastemo i da ih možemo sve poslati u k.? Da ne spominjemo kako nikad nisi dovoljno dobar, i skala nije niti namijenjena da dostigneš vrh, već je tu samo kako bi se ti osjećao loše, jer - kao da samo ona raste.
Strašno je gledati što si kao vrsta radimo, trudimo se dokazati kako nam ne treba odmor, ljubav, razumijevanje, hrana.. i onda smo bijesni kad nas zamijene računala.. Zašto dajemo energiju tom polju?
Ne želim imati identitet školarca i svaki dan se osjećati kao loš đak, učiti kao budala i nikada ne dobiti peticu. Davati svoju dragocjenu energiju nečemu što je neće multiplicirati. Poništiti, o da.
Razgovarali smo puno o tome što putovanje znači za nas, što smo otkrili u sebi i oko nas, dali nekakve savjete i saznali od Hui da smo došli u pravo vrijeme i napokon posadili zdravo sjeme u Keithov um. I on nam je sam priznao da ovih dana lakše ide na robiju jer je započeo proces odvajanja i sad se smije u sebi kad gleda svojeg nadređenog i okolinu kako su strašno zabrinuti i nervozni kao da, majketi, rade na hitnoj!
Mi smatramo Nijemce strojevima, kaže on da su im spori i da planiraju izgraditi svoju tvornicu i sami mućkati grozne kremice.
Bome od malo ovog kineskog svijeta, volim svoj Balkan..

Sljedeće jutro ostavili su nas nedaleko sjecišta za Ipoh pa smo othodali do benzinske na doručak i započeli svoje putovanje autostopom po Maleziji. Uskoro je došao anđeo na motoru da nam kaže da je bolje mjesto km dalje. Tamo nam je stao još jedan i odvezao nas na bolje mjesto, otpratio preko mosta, i eto nas - nasred autoceste!
Hm, možda je malo brzina problem..
Ali ne, za desetak minuta staje nam ugodan Kinez sa svojom pratiljom, ide na poslovni sastanak - baš u Ipoh. Saznajemo malo o položaju Kineza u ovoj naizgled idiličnoj zemlji, koja bi trebala biti homogena mješavina Indijaca, Kineza i Malezijaca, ali gle - nije! :)
Kinezi su marljivi radnici, usmjereni na edukaciju i novac, Indijci su isto marljivi radnici, ali za poslove koje nitko ne želi raditi, a Malezijci uživaju povlastice od države kao što je besplatno školovanje, pravo prvenstva pri upisu, zapošljavanju, davanje besplatnih poslovnih prostora u najam = u svim aspektima, što ih čini lijenima u cijeloj toj priči.
Ugodan razgovor prekida promjena poslovnog sastanka, pa nas pušta na benzinskoj 60km od Ipoha nakon što smo izmijenili kontakte. Hodamo prema izlazu, i prvi automobil staje - malezijski par u najboljim godinama, slabo pričaju engleski, a i to što kaže, tri puta pitamo. Nakon par minuta konektiramo se na njegovu frekvenciju, pa tečno komuniciramo, pričamo o nogometu, saznajemo da je policajac u mirovini, pozivaju nas na svadbu sina od 1000 uzvanika.. Iako idu na Penang, skreću sa rute i voze nas u centar Ipoha, daju nam broj telefonu u slučaju da trebamo pomoć..

2015-06-02_11-09-50.jpg

Lunjanje u Maleziji usred dana nije nikada dobra ideja. Vrućina prži gore od bilo koje saune, a 12 kg na leđima isto nisu baš ugodan suputnik. Tražimo prokleti indijski restoran kojeg odjednom u zemlji žderanja nigdje! -Bit će dobar i malezijski.
Nastavljamo potragu za autobusnom, nakon nekoliko uputa "za 500m" prekuhani sjedamo u fini ledeni bus i nakon dvadesetak minuta podsjećamo šoleta da nam je trebao stati kod ovog McDonaldsa. Prijevoz im je na prilično visokoj razini, busevi i vlakovi su čisti i novi, klimatizirani, karte ludo jeftine.

Naša workaway domaćica Bella dolazi ubrzo po nas, živi nedaleko u susjedstvu obiteljskih kuća američkog stila. Ona je tip domaćina koji ugošćuje i workaway i couchsurf goste, pa često ima punu kuću. Nasreću, trenutačno nema nikoga osim nje i dvije zaljubljene mačke.
Imamo sobu za sebe, posla za nas i nema baš - kako je i napisala na svom profilu - možda kakva pomoć u kući, ali uglavnom puko gostoprimstvo.
Glavno obilježje Ipoha je hrana, kako su nam svi koje smo sreli putem rekli. Navodno, najbolja indijska, malezijska i kineska hrana se jede ovdje. Pa mašala! Našli smo nekakvu vagu kod Belle i izvagali se nakon dugog vremena, i - kako bi rekao naš domaćin Tyo: OH MY GOD!
-Vedran je 9 kg, a ja 5 kg lakša. Ok, put nas je nanio ovdje zbog nekog razloga, koji sada svi jasno vidimo. Pa krenimo!
Sa istraživanjem smo počeli ubrzo. Za večeru nam je Bella predstavila našu, kako će se kasnije ispostaviti, bazu - indijski restoran Samy. Po prvi put jedemo na podlozi bananinog lista, mažući curry-je sa rukama. Mrvicu mi je odbojno gledati ih kako miješaju tekući umak, rižu, meso
desnom rukom i trpaju u usta, ali mislim da je to samo zbog brzine kojom to rade.. Brzo smo se snašli i radosno trpali rotije.

2015-06-02..to-23318336.jpg2015-06-01_09-57-17.jpg

Imaju masu pravila. Nimalo nalik onim dosadašnjim indijskim restoranima gdje ti naručuješ curry koji ti se sviđa. Ovdje svaka vrsta kruha ide sa svojim curryjem. Što nam je najteže palo, nema žderanja rotija i chapatija za ručak, tada je riža sa prilozima. Navedeni se vraćaju u igru tek poslije 17h. AAaaa
Na povratku odvezla nas je u hindu hram posvećen božici Kali, usiječen u prirodnu stijenu koja nalikuje na slonovsku glavu. Prisustvovali smo ceremoniji, i što je najgore, pozvali su nas na večeru koju nismo mogli odbiti, jer ljudi kojima je Kali ispunila želje zahvalnost izražavaju u obliku hrane koje donesu u hram i dijele sa svima. A ne možeš uzeti sam, već ti ona trpa dok je ti u jadu moliš da stavi manje. I nećeš sad u hramu ostavljati hranu..niti bezobrazno odbijati kad je čovjek možda ozdravio od neke teške bolesti! Što je još gore, sve je bilo vrlo fino, ali ne ide.. brže bolje ugurali smo sve u sebe i pobjegli otamo.
Naravno da smo i za doručak bili kod Samya, gdje nas je Bella, sama malezijska Indijka, uvela još dublje u svijet indijske kuhinje.

2015-06-01..to-11803165.jpg2015-06-01_09-56-25.jpg

Osim po prirodnim špiljama, Ipoh je poznat i po Cameron visoravni, ogromnom prostranstvu koje se proteže nedaleko.
Bella ide sutra sa ekipom snimiti nekakvu reportažu pa će povesti i nas. Ako nam se svidi, možda se i vratimo na dan-dva.. Vrtoglava vožnja je trajala 3 sata, dok smo se uspeli do gradića poznatih po uzgoju povrća, čaja i jagoda. Prilično su neplanski nabacani ti plastenici, ružne zgrade koje strše tu i tamo iz prekrasnog krajolika. Bella opisuje poznatu situaciju, kineski poduzetnici potplaćuju šutnju gradskih poglavara i krče zaštićenu šumu za obradive površine. Velik je to biznis, brand zapravo. Sve sa oznakom "Cameron highlands" ima i veću cijenu, izvažaju na sve strane.
Obišli smo malo gradić i zaputili se prema drugom, udaljenom 6km. Možda ćemo hodati, možda ustopirati nekoga.. Put nas je odveo na farmu jagoda. Prihvaćamo sve što nam dođe, pa što ne bi i ovo? Uzeli smo kanticu i škarice i poslušno išli nabrati minimum od pola kg. Još je pola prijevremeno završilo u našim trbusima, a kako prodaju domaću tekuću čokoladu, uzeli smo dvije posudice i sjeli pojesti ostatak kao ljudi. ;)

2015-06-01_10-20-45.jpg2015-06-01_09-57-55.jpg

Nastavili smo uz rijeku kroz neku šumu i izbili natrag u gradić. Pričekali smo Bellu u indijskom uz chapati i masala čaj i trudili se ne izbljuvati se po kombiju dok je kamerman vozio utrku života po kišom opranoj cesti. Stigli smo u Ipoh kasno navečer i nastavili potvrđivati Bellin uvid kako su Malezijci extremno nestrpljivi vozači, s njom na čelu. Zamagljena stakla, kiša i mrakača, a ona vozi pun gas među hrpom istomišljenika. U jednom trenu kao da nam je pročitala misli, okrene se i progovori svojim indijskim engleskim : "Vedran is keeping quiet all of a sudden 'cause I'm driving like a gangsta." Prasnuli smo u smijeh i rekli da joj vjerujemo jer pretpostavljamo da zna cestu.

Danas je couchsurfing party koji priređuje Bella. Išli smo ujutro na tržnicu i onda doma odmarati. Dogovorili smo okvirno vrijeme kad ćemo svi izgmizati iz svojih soba i početi pripreme. Jučer smo joj malo organizirali kuhinju i počistili kuću, pa danas treba samo skuhati hranu za ekipu.
Skupilo se oko dvadesetak ljudi, nešto prijatelja, couchsurfing domaćina sa svojim gostima. Njemačka, Palestina, USA, Kina, Indija, Malezija, Hrvatska..
A onda smo svi išli spavati. ;)

2015-06-01..to-12780417.jpg2015-06-01..to-11958097.jpg

Sutradan se ista ekipica zaputila u istraživanje špilje u kojoj još nitko od njih nije bio, pokušavali smo naći jednu koju je Samy preporučio, ali dočekali su nas rotweilleri i sumnjive nastambe pa smo se nabrzinu okrenuli i nastavili dalje. Ipoh je prepun prirodnim špiljama, no i njima prijeti čovjek - iako je suludo to naći na prirodnom blagu, na nekima je zabranjen ulaz i znak privatnog posjeda tvrtke za cement koja malo po malo grebe vapnenačke stijene u okolici..

270_2015-06-01_10-03-59.jpg90_2015-06-01_10-02-17.jpg2015-06-01_10-02-33.jpg

Navečer nam stiže novi cimer, simpatični Španjolac Paco. A sutradan Englez Andrew. Stavit ćemo ih oboje u istu priču jer smo se jako dobro našli s obojicom i sljedećih par dana proveli u ugodnom suživotu. Za dva dana su došle i dvije mlade Nijemice - "za dečke" - kako je rekla Bella, no nismo se baš družili s njima. Auto je sada potpuno pripadao Vedranu, no frenetična vožnja Malezijaca nije nešto što nam je potrebno u ovom trenutku pa smo radije išli autobusom. Voze na desnoj strani, ali i sjede na desnoj strani tako da ti razmrda cijelu koncepciju u glavi.

2015-06-01_09-56-37.jpg270_2015-05-25_04-27-07.jpg

Tokom dana vani je toplo toliko da imaš osjećaj da će ti glava puknuti od bućkanja kipućeg sadržaja unutra. Kretanja su max. do podne i daleko poslije 17 sati. Tada uostalom i počnu peći rotije, pa nam to paše. Navukli smo i Andrewa i Pacota na indijsku hranu i masala čaj pa smo bar jednom dnevno kod Samya. Ili u susjedstvu u malezijskom, na Teh tariku i riži sa ultraljutim curryjima. Tarik znači "povući" što se odnosi na način pripremanja crnog čaja sa mlijekom, gdje dugačkim pokretima prelijevaju mješavinu iz jedne u drugu posudu. Nije aromatičan kao masala čaj, ali isto dobarr...

2015-06-01..to-11688951.jpg2015-06-01_10-20-06.jpg2015-06-01_09-55-56.jpg2015-06-02..to-23599866.jpg2015-06-02_12-25-11.jpg2015-06-01_10-21-50.jpg

Ovdje smo došli definitivno upoznati Bellu, jednu top persona na ovom putu. Prepuna savjeta, priča i uvida, o svemu ima jasan stav i pripadajuću karikaturu. Njen indijski engleski i urnebesne izjave uvukli su nam se pod kožu, pa smo naposljetku umjesto par dana, ostali osam. Mogli smo i mjesec.
Jasno nam je zašto su Malezijci lijeni.

Posted by mokrebicve 09:23 Archived in Malaysia Comments (0)

Stopiranje i morske radosti u Kambodži

sunny 33 °C

Siem riep - Battambang - Phnom Penh - Sihanoukville - Koh Ta Kiev - Sihanoukville - Phnom Penh

I kod stopiranja može se osjetiti koliko je grad dotaknut turizmom. Hodali smo oko 4km u potrazi za pravim mjestom, a onda nam je stalo toliko auti da smo već imali kategorije: Zbunjeni, Želi pare, Odvest će nas na autobusnu, Zvat će prijatelja. Svake minute morali smo objašnjavati kako ne trebamo taksi, znamo da postoji i autobus, znamo gdje je autobusna, i da se ne zabrinjavaju, stati će nam već netko.. Umorili smo se nakon dva sata žege, a i navukao nas je primamljivi dašak klime iz polupraznog kombija, pa smo dogovorili cijenu i sjeli skuhani unutra prisjećajući se prošle vožnje u kojem nismo imali ni sjedalo za sebe.
Kako ne može biti jednostavno, nakon sat i pol naš šole imao je plan-kako on ide u drugom smjeru, nas će prebaciti u auto-taksi Cambodian style. Napravili smo priličnu barufu nakon što smo vidjeli da nas želi ubaciti u istu Toyotu Camry koju smo prije par sati odbili stodvadesettri puta: dvije žene na prednjem sjedalu, muž i žena sa dvoje djece na stražnjem, i vozač??!!! Uzmimo u obzir, mada nije potrebno išta dodavati, da je vani 40 stupnjeva, da je auto staro i da oni voze kao manijaci.
Mozak ti se blokira kad vidi takvu glupost, ne znaš bi li se smijao ili plakao. A onda kad vidiš kako stišću tu djecu da bi izgledalo kao da ima mjesta, bijes preuzme. I onda počneš vikati.
Odvezao nas je na autobusnu i sredio bus za po ure. Dobro.

U Battambangu nas dočekuje couchsurfing domaćin Paul, simpatični 28-godišnji velikodušni Francuz sa skromnim znanjem engleskog. Smještamo se u njegovoj skromnoj drvenoj kućici kambodžanskog stila i družimo svi zajedno ispred sa susjedom fotografkinjom, također Francuskinjom.

2015-04-08_01-12-11.jpg2015-04-25_12-18-14.jpg

Paul je nakon završenog tečaja u Francuskoj, šest godina radio na razminiravanju Kosova, Afrike i Afganistana, pa se nakon putovanja Kambodžom zaljubio u zemlju i ljude te odlučio ostati. Battambang mu je drag jer nije na turističkoj ruti i može se osjetiti prava Kambodža, kako kaže.
Grad je drugi po veličini što se ne bi dalo naslutiti šetnjom po centru rastegnutom uzduž rijeke. Iako je Paulova kućica udaljena skoro pola sata pješke od centra, ne pada nam teško hodanje tamo amo jer se uistinu viđaju neprocjenjive scene svakodnevnog života domaćih ljudi.
Kambodža je prljava, stvarno prljava. Hrpe plastičnih vrećica, boca, limenki i kartona najobičniji su prizori prilikom putovanja ovom zemljom. Nije samo prljava nego je i prašnjava i sami se sebi čudimo koliko brzo smo oguglali na takvu okolinu. Iako, osjećam malo i teret odgovornosti što dolazim iz zapadnog svijeta koji ih je upoznao sa plastičnom vrećicom..
Drugi dan ujutro odlazimo do grada, na tržnicu koja je uvijek glavno mjesto događanja. Šetamo se i uživamo u bojama i zvukovima, a samo ponekad i u mirisima šarolike ponude, pa stajemo kod jednog štanda gdje se prodaju juhe i smoothiji. Po dobrom starom običaju naručujemo svatko svoj uz obaveznu napomenu bez šećera i s malo leda jer se u protivnom dobija turbozaslađeni napitak prekrcan ledom a voća nigdje, ne zato što štede na voću nego jer ga oni stvarno takvog vole.
Motrimo ženu kako nam radi smoothie i drobi led na nekoj zahrđaloj ručno-pokretačkoj napravi. Jedna sekunda nepažnje i vidimo kako zaboravno trpa zaslađeno kondenzirano mlijeko iz konzerve pa joj vičemo da stane, a ona se kiselim smiješkom ispričava. Nezadovoljni pijemo preslatki napitak i puštamo pola, a Daina joj na lijep način objašnjava kako nije u redu da ovo prodaje kao voćni smoothie. Popravljamo situaciju jedenjem doručka u lijepom baru francuskog ugođaja pa unajmljenim biciklama istražujemo grad.
Vrlo brzo oboje osjećamo laganu bol u trbuhu koja se kasnije u danu razvila u grčeve i proljev zvan trčkalica. Psujemo bakici i rđavom ledu sve po spisku a ostatak dana i noći provodimo na relaciji kreveta i wc-a. Mene je i temperatura oprala dok je Daina ostala na probavnim smetnjama. Skupa u dobru i u zlu. -Ipak je Valentinovo danas. ;)
Liječimo se višestrukim uzimanjem mms-a pa uspijevamo odspavati par sati. Ujutro sam ja kao nov, a Dainu još kratko prate zaostale trbušne tegobe. U potrazi za tamnom čokoladom stižemo do ugodnog snack bara privlačnog imena Chocolate art gdje provodimo cijelo popodne hraneći se raznim slatkim i slanim delicijama.

2015-04-08_01-13-27.jpg2015-04-08_01-13-10.jpg2015-04-25_12-18-36.jpg2015-04-08_01-13-52.jpg

Odlučujemo se stopirati do glavnog grada udaljenog 280km pa opet posežemo za crnim markerom i komadom kartona. Ujutro tuk-tukom odlazimo na rub grada, opet odrađujemo svojih dva km hodanja jer su nam mjesto koje smo jučer rezervirali pogledom sa bicikle zauzeli štandovi sa onom ribom i rižom. I eto nas opet, stopiramo u utrci s izlazećim Suncem i vrućinom koju ono donosi.
Nakon uobičajenih zbunjenih pogleda i osmijeha, Toyotin terenac nesigurno usporava i gleda nas a ja mu veselo mašem i pokazujem natpis na kartonu. Nekako iz pristojnosti jer su nam se pogledi već sreli, staje pa nas pita kamo idemo, Phnom Penh kažemo mu, u slučaju da karton nije bio jasan.
Simpatični gospodin u svojim 60-tim nam govori kako je bio na vjenčanju prijatelja pa se sada vraća kući. Hrvatska mu nije poznata pa mu prvo geografski, a potom kulturno i politički predstavljamo Lijepu našu.
Kaže kako radi u nekakvom ministarstvu za prostorno planiranje a u svojem životopisu, kasnije doznajemo, ima upisan i dugi staž u ministarstvu financija, ratovanje protiv Crvenih Khmera gdje je izgubio nogu te studij u Vijetnamu. Skroman je i ne priča mnogo, ali naslućujemo da je neka važna faca; na putu nas je htjela zaustaviti prometna policija pa se nakon usporavanja auta odjednom policajac predomislio te maltene uz isprike propustio dalje. Nakon 2 sata vožnje stajemo u velikom restoranu uz cestu gdje nas časti ručkom i niti pod razno ne želi naše novce. Isprobavamo razne kambodžanske specijalitete i puni do vrha krećemo dalje.
Približavajući se Phnom Penhu pita nas za naš plan pa mu govorimo kako se u metropoli zadržavamo kratko jer želimo na jug i more ali da se također i vraćamo nakon tjedan dana ponovno na koji dan jer imamo let za Maleziju. Zapisuje nam svoju adresu i broj telefona te govori da mu se obavezno javimo kad se vratimo da odemo na večeru, i po drugi puta napominje, ukoliko budemo imali ikakvih problema, pa čak i s policijom, da ga slobodno nazovemo. Ispričava se priznajući da ima jednu sobu za nas, ali nema valjda rezervne ključeve..
Zahvaljujemo se dragom g. Sarongu i krećemo u potragu za smještajem. Phnom Penh je očekivano kaotičan iako ništa manje šarmantan, ima tu za svakog po nešto a pogotovo prokletih vozača tuk-tukova kojih ima za svakog po jedan valjda.
Zvuči nevjerojatno ali šetajući ulicom pitali su nas trebamo li tuk-tuk i po 20 puta u roku od 10min, ispočetka je to bezbolno ali nakon nekog vremena se prestaneš pristojno osmjehivati pa čak i odgovarati upitima jer postaje toliko iscrpno to njihovo dovikivanje i ispitivanje gdje ideš, zašto ne želiš tuk-tuk, možda sutra..? Kao da smo u Vijetnamu.
Nalazimo smještaj u nekom kineskom hotelu za kojeg je Daina pročitala kako je omiljen među stranim rezidentima -ne bih baš tamo živio ali za jednu, dvije noći je prihvatljiv, pogotovo cjenovno. Večeramo u turskom restoranu koji nije jeftin ali su porcije toliko velike da naručujemo jedno raznobojno jelo koje je sačinjavalo više različitih umaka, ukiseljenog povrća, nekih sarmica i nezaobilaznog pitta kruha.
Preko dana je prilično vruće i nije za gubljenje i istraživanje po gradu pa se nakon doručka informiramo o busevima do popularnog Sihanoukvilla koji je grad na obali Kambodže, poznat po masovnom turizmu. Cilj su nam otoci nasuprot Sihanoukvilla ili točnije najmanje razvijeni Koh ta kiev koji nam je preporučio Paul iz Battambanga kad smo mu rekli da želimo mjesto sa što manje ljudi i što više mira.

90_2015-04-08_01-15-39.jpg2015-04-08_01-15-14.jpg90_2015-04-08_01-14-35.jpg2015-04-08_01-15-51.jpg

Nakon 2 dana Phnom Penha stižemo krcatim busom u Sihanoukville kasno popodne pa s backpackovima na leđima tražimo jeftini smještaj. Azijski krcati bus znači da je i prolaz popunjen ljudima koji sjede na mini stolicama, a na dnu ima bar dva motora i toliko tereta da se dno autobusa udubi. Klima uvijek nekako crkne taman prije nego izađeš iz grada, pa ono što ti preostaje je usavršavanje tvog zen uma sljedećih par sati.
Zadnji je dan Kineske nove godine pa su turistički kapaciteti prepopunjeni, a skladno tomu i cijene visoke. Smještamo se u najvećem hostelu na glavnoj ulici, kojeg bi inače u velikom luku zaobišli, ali tada s torbama na leđima i jednoj noći za prespavati prije bijega na otok pristajemo na kompromis. Iznenađujuće je opušteno, a u ponudi terase hostela je živa muzika by Tko god želi pjevati i cjenovno prihvatljiva pizza.
Na otočiću Koh ta kiev, koji sennalazi nedaleko Sihanoukvilla, ne postoji nikakva turistička infrastruktura osim robinzonski uređenih drvenih kućica sa poljskim wc-om, šatora ili jednostavno hammocka između dva stabla prekrivenih mrežicom protiv komaraca. Telefonom dobijamo informaciju kako su dva smještaja puna do daljnjeg, treći se ne javlja i zadnji napokon potvrđuje slobodna mjesta za nas.
Dobro su organizirani pa nas ujutro kupi tuk tuk koji nas i još jedan par 20 minutnom vožnjom prebacuje do neke ekstra popularne plaže gdje nas čeka duguljasti drveni brodić s vanjskim motorom od traktora. Ugodnom vožnjom nakon sat i pol nasukavanjem zajedno sa još desetak ljudi pristajemo na pješčanu plažu našeg smještaja simboličnog imena Last point.
Veselo nas dočekuje istetovirani Irac s dreadlocksima koji nam zaželjuje dobrodošlicu i pomaže iskrcavati torbe. Pogledom na slamnate suncobrane i drveni bar na samoj plaži instantno nam se rasteže osmijeh preko lica jer je to točno ono što smo tražili. Raj!
Postoje četiri opcije smještaja: šatori, drvene kućice kojih je samo 4 i koje su popunjene, kreveti na kat u obliku improviziranog hostela i bračni kreveti, njih također 4 koji se nalaze na katu iznad, a sve je skupa sklepano iz drveta i slame. Dragocjeni pogled prema nedaleko udaljenom moru je pametno pušten nepregrađen pa je buđenje i promatranje mora iz udobnosti kreveta posebno iskustvo. Bar u sklopu Last pointa nudi uz jednostavna jela kombinirana rižom i nevjerovatno dobru pizzu iz prave prave pravcate peći na drva. Ne možemo se nadiviti da na ovakvom udaljenom i nerazvijenom otoku jedemo odličnu pizzu s mozzarellom!

2015-04-25_09-12-44.jpg2015-04-08_01-28-49.jpg2015-04-08_01-27-57.jpg2015-04-08_01-29-08.jpg

Letargično provodimo dva dana kupajući se, čitajući knjigu i spavuckajući nakon ručka, mozak definitivno na paši zajedno s kravama koje su sastavni dio Last pointa. Drugi dan se selimo na Naked beach koja je jedna od najljepših na otoku, jedina joj je mana nedostatak hlada pa smo našli neko visoko stablo sa rijetkim granama i proveli tamo popodne. Navečer shvaćamo kako smo izgorjeli pošteno na Suncu iako smo se maksimalno skrivali i pazili. Osjećamo se kao pravi turisti, oni kojih gledamo s podsmijehom kad smo doma...tu nema ni pomidora ni jogurta pa kokosovim uljem mažemo crvenu kožu i uspijevamo spavati uz minimalna okretanja.

180_2015-04-25_09-11-48.jpg2015-04-08_01-27-05.jpg2015-04-08_01-27-40.jpg2015-04-08_01-28-30.jpg

Treći dan stiže vijest da će se neki tjedan dana ranije zbog mafijaških obračuna naprasno otkazani petodnevni mega party za Ruse s nekog drugog party otoka ipak održati, i to ni manje ni više nego u Last pointu....u klinac!
Irac i još dvoje zaposlenika nam tužno pojašnjavaju kako će i sam bar biti za vrijeme partya predan organizatorima, a cijene će naravno biti skladno više i plaćati će se prije kupljenim žetonima. Očekuje se bar dvije do tri tisuće ljudi.
Ujutro prije službenog početka mrskog nam masovnog okupljanja idemo na drugi kraj otoka u potragu za mirnijim smještajem. Pronalazimo ih na rubovima prašume ali nažalost bez slobodnog mjesta za nas; svejedno ostatak dana provodimo na prelijepoj pješčanoj plaži.
Ako neće Muhamed partyu onda će party Muhamedu...odlučujemo se ostati i prigrliti nadolazeće događaje.
Prva večer partya protječe poprilično bezuspješno za organizatore i poprilično uspješno za nas i ovaj raj na zemlji obzirom na količinu pridošlih ljudi iako je elektronska muzika rokala do pet ujutro. I to kakva muzika, dj-e su valjda odmrznuli pa ih pozvali ovdje jer je muzika koju su puštali većinom podsjećala na neki grozni Dance iz 90'.
Nije toliko loše koliko smo mislili ali već je drugi dan dolazilo sve više i više ljudi pa smo nakon druge provedene noći na vibrirajućem krevetu i ipak pokleknuli i odlučili otići s otoka. Tužno je vidjeti sve te kašete pića, pakete limenki i cigareta, ovaj bijeli pijesak i brižljivo sagrađene wc-e tako bezobzirno iskorištene. Nismo jedini koji iz istog razloga odlaze a staff iz bara nam se ispričava zbog nastale situacije iako naravno nemaju ništa s time, obzirom da je odluka o partyu došla od daleko udaljenih vlasnika. I oni bježe, kao i kompletna domaća obitelj koja živi ovdje i kuha za goste. Ostaju vojnici, partijaneri i zbunjeni organizatori.
Vraćamo se u žižu Sihanoukvilla i njegovog medulinskog štiha, restoranima i trgovinama namijenjenim ruskim turistima i prekrcanim plažama. Iznajmljujemo motor s namjerom da nađemo neku mirniju plažu ali nakon vozikanja okolicom grada shvaćamo da su najljepše plaže one krcate u neposrednoj blizini grada.
Opečena koža koju smo donijeli s otoka kao da se još više zacrvenjela pa su nam počeli i plikovi dolaziti, meni cijela leđa a Daini bedra i prednja strana tijela. Klonimo se maksimalno Sunca, a u jednom marketu uspijevamo naći običan čvrsti jogurt - što je veliki uspjeh u ovim zemljama, pa se skupocjenom namirnicom mažemo po opekotinama.

90_2015-04-25..o-679305751.jpg2015-04-08_01-26-38.jpg

Sihanoukville je također poznat i po prostituciji koju nismo pretjerano viđali dok nisam drugu večer, nakon dvosatnog neuspjelog pokušavanja spavanja radi gorućih leđa, otišao sam na pivo do obližnjeg bara i prisustvovao jadnim scenama natezanja europskih starih gorostasa s krhkim mladim kambodžanskim djevojkama. Ne mogu ih niti nazivati ženama kad je većina njih nedavno zakoračila u punoljetnost a životne su ih neprilike prisilile na prostituciju. Ono što me više zgražalo bile su stare mazge koje su pijane slinile i hvatale te klinke, natežući se s njima poput srednjoškolaca dok se na nekima vide i vjenčani prsteni koji su odavno izgubili sjaj.
Nakon tjedan dana obale vraćamo se u Phnom Penh i pronalazimo za nijansu skuplji smještaj u kojem nakon dužeg vremena napokon opušteno spavamo na čistim plahtama i jastucima. Pronalazimo i libanonski restoran pa se častimo odličnim Humusom, Baba ganoushom i Tabouleh salatom i to sve popraćeno Pita lepinjicama. Mmmm
Uvečer odlazimo do jednog bara koji se nalazi u sklopu neprofitne organizacije ''12 tables '' a na čijem programu je gledanje dokumentarnog filma o ženama koje rade u tvornicama odjeće diljem Kambodže. Fokus filma bio je na intervjuiranju i prikazivanju životnih uvjeta žena koje svakodnevno (7 dana u tjednu) rade u najblaže rečeno lošim uvjetima. Poslodavci tih nesretnica neki su od najvećih svjetskih brendova odjeće poput H&M-a, Pume, Adidasa i drugih. Mjesečna plaća im je pišljivih 80$ što je stvarno mizerno čak i za kambodžanski standard, većinu zarade šalju svojim obiteljima dok same, po njih 10tak i više, žive u malim istrošenim sobama nedaleko tvornica.
U njihovom sindikatu ne postoji niti jedna žena što puno govori o njihovim pravima, a mirnim su protestima na dokumentarcu tražile više plaće te prava poput onih na slobodne dane u slučajevima bolesti ili smrti u obitelji (jednoj je radnici dozvoljen samo jedan slobodan dan nakon smrti oca), više sanitarnih čvorova (na 20 zaposlenih muškaraca u tvornici postoje dva wc-a dok za žene, njih 200-njak - jedan jedini), te plaćanje osnovnog zdravstvenog osiguranja. Nakon pogledanog dokumentarca posjetitelji su imali priliku postaviti pitanja jednoj od tri radnice koje su i same bile dio filma. Nakon viđenog bit će drukčije gledati jeftinu robu u trgovinama s etiketom Made in Cambodia.
Kao i u svakoj metropoli, ponuda je raznolika, ima tu svega - i modernih pekara i zelenih tržnica, uličnih štandova i finih restorana. Držimo se na tekućem, pa u jednom modernom mini kinu na ugodnim jastucima gledamo Birdmana.
Odlučujemo se javiti g. Sarongu kao što smo i obećali pa ga pozivam s recepcije našeg motela. Sretno mi odgovara da ga zovnem ponovno sutra oko 8 ujutro pa ćemo se dogovoriti oko našeg druženja.
U 8.15 ujutro sljedećeg dana netko kuca na vrata sobe, budim se i krmeljav otvaram vrata kad simpatični recepcioner našeg motela govori kako nas naš taksist dolje čeka.....odgovaram mu da je pogriješio na što me on pita ''Are you Croat?''.
U tom trenutku nisam još bio siguran sanjam li ili sam budan, obzirom da ime naše države rijetko tko u Aziji zna pravilno izgovoriti a kamoli pravilno pitati na engleskome jesam li Hrvat???
Zbunjeno mu odgovaram da jesam (za dom spreman!), na što mi on potvrđuje kako nije riječ o zabuni, već kako baš nas netko čeka na recepciji. Oblačim se i silazim dolje kad ono nasmiješeni g. Sarong čeka da krenemo...ništa jasno, ali ga molim da nam da 5min da se spremimo i stižemo. Vraćam se u sobu i dižem Dainu iz kreveta, spuštamo se dolje i ulazimo u već poznati nam Toyotin terenac. Nakon toga, stekli smo imunitet od tuk-tuk vozača.
Pita nas jesmo li doručkovali, pa nas vodi u neki otmjeni hotel kraj rijeke gdje doručkujemo kao kraljevi. Kaže da se zabrinuo što ga nismo zvali u 8h pa je krenuo u istragu: okrenuo broj s kojeg smo ga zvali, nakon nesporazumijevanja pitao adresu, došao na recepciju gdje su mu opet rekli da nemaju nikog s našim imenima (jer ih nisu ni zapisali), na što je njemu ipak nešto bilo sumnjivo (kaže on - vijetnamska vojska..) pa je pitao ima li koga iz Hrvatske, na što je napokon dobio potvrdan odgovor. Malome nije bilo ništa jasno jer ga zna s TV-a, a sada mu se tu raspituje za neke Hrvate??
Nakon obilnog doručka šetamo se kraj rijeke pa natrag u auto gdje nas pita šta želimo dalje raditi, zbunjeni smo s uvijek prisutnom dozom opreza. Vozikamo se gradom ne znajući što bi, kao kad bi u srednjoj školi netko dobio auto od starog na popodne, pa g. Sarong kaže da idemo do njega doma đir (osjećaj iz srednje škole se nastavlja).
Pred ogromnom kućerinom nam vrata od parkirališta otvara batler a unutra upoznajemo njegovu ženu i djecu, koja su naših godina.
Ljubitelj je tradicionalnih kambodžanskih instrumenata koje i izrađuje, pa se zabavljamo gledanjem i sviruckanjem po raznoraznim instrumentima a cijela je kuća okićena njihovim portretima i raznim ordenima iz vojske. Potom nam govori kako je prevruće za hodanje uokolo pa nas vozi u novi shopping centar jer mu je, čini nam se, kćerka to predložila. Nemamo pametnija posla zadnjeg dana u Kambodži pa hajde....nakon kratke šetnje gromanjskim shopping centrom ponovno završavamo u restoranu, ovaj put kineskom.

270_2015-04-26_02-54-59.jpg2015-04-08_01-16-58.jpg

G. Sarong naručuje za sve nas, kao i svaki put dosad, dosad smo vješto izbjegavali jedenje mesa jedući priloge sve do trenutka zadnjeg slijeda kada je kao posebnu deliciju naručio pohane pačje jezike. Umire od smijeha na našu reakciju, na što mu se ispričavamo i objašnjavamo naše prehrambene navike. Nema problema, pladanj s voćem već stiže. Zabavljamo se gatanjem iz ruke za koje kaže da je naučio kad je bio mlad i siromašan, jedan mu je rekao da se ne brine jer na ruci mu piše da će doći njegovo vrijeme.

2015-04-23_09-49-03.jpg2015-04-26_03-06-13.jpg
2015-04-08_01-24-26.jpg

Poziva šogora koji je Ministar vanjskih poslova za određene zemlje, koje-ne sjećam se, da nas dođe upoznati; dolazi iznimno ugodan čovjek sa odličnim znanjem engleskog jezika. Studirao je i živio u Rusiji sedam godina za vrijeme Crvenih Khmera, pa se raspitujemo za detalje. Inače, Crveni Khmeri bili su komunistička organizacija predvođena zloglasnim kambodžancem umjetničkog imena Pol Pot, koja je sa ciljem agrarne reforme i etničkog "pročišćavanja" u 4 godine pobila milijun i pol ljudi. Potjerali su vlastite ljude ih iz gradova u sela i svatko tko se opirao radu u kolektivnim poljoprivrednim komunama bio je ubijen. Dovoljno je bilo nositi naočale da budeš proglašen intelektualcem i pogubljen.
Nakon što je zvao ekipu na aerodromu uključujući i šefa, da najavi naš dolazak, G. Sarong ima već isplaniranu večeru za nas koja će se odviti u njegovoj kući - na meniju samo morska hrana. Zahvaljujemo mu se srdačno i govorimo kako večera nije potrebna na što on apsolutno inzistira i govori kako je već organizirao cijelu obitelj da dođe i upozna nas. Tokom ručka nam se redovno na kratko pridružuju njegovi poznanici koji su se u isto vrijeme našli u restoranu. Pušta nas u našem motelu i kaže kako se vidimo u 18.30 na večeri. Prejedeni liježemo u krevet i ostatak popodneva provodimo u horizontali.
Prije večere odlazimo u po cvijeće za njegovu ženu dok smo njemu namijenili mali suvenir pulskog amfiteatra kojih smo kupili nekoliko prije polaska na put. Primljeni smo kao članovi delegacije a na okupu je bila cijela njegova uža i šira obitelj, uključujući njegove sestre s muževima i djecom, pa i batlera sa svojom ženom i djetetom, sve skupa oko 20 ljudi. Jele su se same delicije počevši od školjki i puževa pa sve do carpaccia od morskih kozica i papaje, a svi su se konstantno brinuli o tome da nam tanjuri i čaše budu pune. Ono što je vrlo bitno - kucnuti se prije gutljaja sa svima (!), tako da smo večer proveli nazdravljajući..uf. Izvukli su se i instrumenti pa se pjevalo, a onda kad to nije bilo dovoljno glasno - i zvučnik.
On po sedmi put (pije Chivas) ponavlja istu priču kako je vidio natpis, i nas na cesti, i umire od smijeha. Nije zadovoljan što smo bacili karton s natpisom.. Uvjeren je da ima misiju da nas sigurno isprati iz zemlje pa se ispričava što nas neće moći osobno odvesti jer je puno popio danas, te nakon nekoliko riječi svom batleru kaže da će nas on čekati pred motelom točno u 6.30 kako bi nas prebacio do aerodroma. Eto, taman kad smo mislili da nema kraja stiže i šlag.
Njegova nas kćer pita zašto nismo išli busom nego smo autostopirali te govori kako toga nema u Kambodži i kako oni to samo u filmovima mogu vidjeti. Slikovito joj odgovaramo da ne bismo sada sjedili zajedno da smo išli autobusom, na što se svi prisutni zadovoljno osmjehnuše.
Nakon ugodno provedene večeri zahvaljujemo se svima te ispričavamo jer nas sutra rano ujutro čeka let za Maleziju. Divno je bilo provesti ovakvu večer,ugostili su nas i ispratili kao da smo dio obitelji, svi su izašli ispred, izgrlili nas i mahali, brinući se što idemo pješke deset minuta. G. Sarong je jedva primio dar, jer kako voli reći: "Ja ne trebam ničiji novac ni darove, ja trebam prijateljstvo."
To su nam ponovili i više puta tokom večere, " Dosta je bilo ratovanja, Kambodža treba prijatelje, i svi ih trebamo."

2015-04-08_01-21-51.jpg2015-04-08_01-22-35.jpg

Puni utisaka odlazimo na spavanje, a ujutro nas po dogovoru čeka vozač i vozi do aerodroma gdje hvatamo avion za glavni grad Malezije, Kuala Lumpur.

Posted by mokrebicve 03:01 Archived in Cambodia Comments (0)

Pehe u Kambodžu da dočekamo taj rođendan!

sunny 31 °C

Pakse-Stung treng-Kratie-Siem riep

Tokom zadnje večeri u Laosu rađa se ideja o nastavljanju putovanja autostopom pa jutro pred polazak ispisujemo željenu destinaciju na komadu kartona i pješke odlazimo 2-3km prema izlazu grada. Ljudi se smiju i mašu a kako ni ovdje kultura autostopiranja ne postoji, pročitali smo da treba mahati rukom prema dolje kako bi im dali do znanja da trebamo nešto. Bez obzira na sve to također piše kako je prosječno vrijeme čekanja manje od 20 minuta. Bitno je također napomenuti prije ulaska u automobil kako nemamo love, jer bi neki mogli pomisliti da nam treba taksiranje.
-Ok, da vidimo.
Uh, koliko je prošlo od ovih zbunjenih lica...:) ali svi odreda poslušno čitaju natpis, nekoliko auta staje pa nam objašnjava gdje se nalazi autobusni kolodvor, zahvaljujemo se i govorimo im kako se želimo družiti sa lokalcima.

90_2015-04-08_12-32-46.jpg 2015-04-08_12-33-02.jpg

Nakon prvog auta koji nas prebacuje na bolju poziciju, relativno brzo dobijamo prijevoz do granice i to s vjetrom u kosi na stražnjem dijelu Toyotinog pick-upa. Oni traže vodopad koji je 3km od granice pa sljedećih dva i pol sata sata jurcamo već dokbro poznatom cestom i pokazujemo im put.
Blizu smo, ali ne i da bi othodali do granice pa odlučujemo pričekati usamljeno vozilo radnika koje nas je ispustilo kilometar od granice. Izgleda blizu, ali s podnevnim suncem ni susjed nije blizu..
Odlučili smo ne ostaviti ni lipe ovdje, vremena imamo, a i raspoloženi smo za igranje. Kucanjem po staklu budimo već ljutog laoškog carinika koji ponovno traži 4$ za pečat na što mu mi nevino pokazujemo da smo ih već uredno platili 3 dana ranije - nije zadovoljan. On traži, mi ne damo pa na kraju ljutito baca ispečatirane putovnice natrag.
Fatamorgana od granice - 2. put. Čitali smo kako je ova granica beskrupulozna u svojoj berbi dolara, što smo i sami osjetili, pa dogovaramo taktiku. Hodamo do drvene kućice gdje tri besposlena carinika gledaju videa svaki na svom mobitelu. Prvi uzima putovnice, već nalijepljena viza ne oraspoložava ga uopće, traži 4$ za pečat ulaska u zemlju a mi odgovaramo da nemamo, kartice samo. Baca putovnice iza sebe i nastavlja gledati video. Mi se pravimo blesavi i nalakćeni sa glavama tik do njegovog kompjutera čekamo proces. Prolazi više od 5min pa dolazi četvrti koji vadi pečate i uzima putovnice, na što mu ovaj govori da ih pusti. On ih pušta, mi i dalje blejimo u njih, družimo se šutke - mi, oni i ptičice. Jutarnja "berba" je prošla, ni žive duše nigdje.
Nakon nekog vremena opet uzima, odrađuje posao i šutke baca u našem smjeru - hvala Kambodžo, pojest ćemo večeru i popiti pivo u tvoje ime!
Promatrali smo ih onaj dan dok smo čučali tu i smišljali rješenja za motor, ne mogu nigdje zbrisati iz ove kućice dok mi blejimo u njih, a i nije da imaju razloga zadržavati nas obzirom da je viza već unutra.

2015-04-08_12-33-42.jpg2015-04-08_12-33-23.jpg

Sunce piči, mi se roštiljamo.. Na nogama laganim ulazimo u novu zemlju, nigdje nikoga, i iako zvuči malo bedasto, zrak je zbilja drugačiji. Hodamo, i nakon pet minuta Vedran iskušava tehniku mahanjem u novoj državi, nemamo više natpisa jer zapravo i ne znamo gdje ćemo. Naučili smo imena prva dva grada, pa ćemo ih izgovarati dok ne dobijemo pozitivnu reakciju.
Kambodža je izgleda premala zemlja za preskakanje gradova, pa nam prvi auto kojeg vidimo na cesti staje i vozi u prvi grad udaljen 60ak kilometara imena Stung treng. Tri mladića naših godina obučena su u neku vrstu uniforme - tamno plave hlače i siva košuljica; sramežljivim probijanjem leda doznajemo da rade za državnu firmu koja se brine o struji pa im je današnja zadaća svakih nekoliko kilometara ručno nekakvim dugim štapom uključiti dovod struje na malim dalekovodima, a koju su zbog sezone požara jutros isključili.
Odmah dobijamo uvid u stanje zemlje i doznajemo kako se požari u Kambodži ne gase, jer u sezoni gori posvuda pomalo i nitko se previše ne uzbuđuje, valjda se svatko brine za sebe kad vatra stigne do kuća..

2015-04-08_12-33-51.jpg

Stižemo u uspavani Stung treng koji je također rasut kraj sveprisutne rijeke Mekong. Jedini razlog dolaska turista ovamo su izleti brodom i gledanje riječnih delfina, još jedne vrste na rubu izumiranja. Nova opasnost koja im prijeti je izgradnja nove hidroelektrane na laoškoj granici, za čije se stopiranje bori WWF.
Nalazimo jeftini i čisti smještaj u centru grada s pogledom na glavni trg koji je u biti jedno veliko gradilište puno kamiona, kamenih blokova i pijeska. Uvečer šetamo gradom i večeramo sa 64-godišnjim Englezom koji putuje biciklom nekoliko mjeseci. Kaže da si svake godine uzme pet mjeseci neplaćenog dopusta na poslu, jer je nakon što su mu prijatelji počeli umirati, shvatio kako je život prekratak za traćenje na rutinu. Kao i svi glasnici dosada koji su pustili magnet svoje najdraže zemlje u našem džepu, on to čini sa Indijom i ostatak večeri dijelimo ugodna sjećanja uz Cambodia pivo.
U Kambodži se pod normalno koriste američki dolari pored domaće valute, a omjer je 1$=4000 Riela. Zvuči jednostavno dok ti bakica na tržnici ne počne vraćati ostatak novca malo u dolarima a malo u rielima, pa svaki put ostaneš nekoliko sekundi blejati i računati je li ti vratila točan iznos. Jedva sam othodala po suncu do proklete banke, i sad mi opet vraća dolare. Neeee...!!!
Sljedeći dan nakon doručka nastavljamo u istom ritmu i nakon kraćeg pješačenja uz nemilosrdno sunce stajemo uz cestu i ubrzo dobijamo prijevoz, dva mladića s nikakvim znanjem engleskog ali puno dobre volje. Trosatna vožnja do idućeg grada prolazi dosta mutavo ali ne smeta nam. Dečki staju usput i kupuju od bakica na cesti bambus napunjen kuhanom rižom i neke male smotuljke listova neke biljke, chillija i mariniranih komadića ribe. Daju nam oboje da probamo, riža kuhana u bambusu ima odličan okus dok su smotuljci u najmanju ruku specifičnog okusa. Kasnije doznajemo kako je to prepoznatljiva ulična hrana ovog dijela zemlje. I kao i uvijek u Aziji, kada naiđeš na štand koji nudi određenu stvar, u nizu je još najmanje pet identičnih. Kratie je nešto veći grad od prethodnog Stung trenga ali ništa manje uspavan. Svejedno odlučujemo ostati 2 noći prije ponovnog pokreta. Ima nešto i u zalascima sunca na rijeci uz većinu domaćeg stanovništva i relativno malo turista.. I treba dočekati taj topli rođendan, nakon trideset hladnih, kišnih, maglovitih, ovaj je u najmanju ruku - drugačiji ! ;)

2015-04-08_12-34-47.jpg 2015-04-08_12-34-34.jpg90_2015-04-08_12-34-08.jpg 90_2015-04-08_12-35-11.jpg

Drugu večer odlučujemo da s jutrom hvatamo bus za Siem riep koji je glavno turističko odredište Kambodže. Minibus kojeg smo bukirali u našem guesthouse-u stiže na vrijeme po nas ali onda kružimo narednih sat i pol praktički po kvartu i skupljamo ljude i stvari, pa tako s zakašnjenjem i prekrcani krećemo prema Siem riepu. Ne možeš vjerovati što sve može stati u-, sa strane-, i na- minibus. Petoro ljudi na sjedalu za troje.. Mislim da im nikada nije palo na pamet da ta osovina i te jadne istrošene gume imaju neka ograničenja..
Vožnja je bila duga i iscrpljujuća. Vrućina i preglasni kambodžanski karate-filmovi na televiziji minibusa nisu pomagali. Jedino lijepo bila je kratka vožnja trajektom preko rijeke, nakon čega je šole napokon ugasio tv nakon mog opetovanog protestiranja sa stražnjeg sjedala.

2015-04-08_12-37-20.jpg 2015-04-08_12-36-38.jpg

Izmoždeni stižemo u Siem riep, točnije na rub grada gdje šole izbacuje nas 6 stranaca dok domaći ostaju sjediti. Ubrzo nas kao sokoli salijeću tuk-tuk vozači - naravno da je to sve dio dogovora te da šole koji nas je tu pustio ima proviziju. Dešavale su nam se takve stvari i prije pa smo namjerno kod kupovine karte pitali gdje nas bus točno pušta, ali naša trenutna lokacija ne odgovara obećanom. Inzistiramo da nas se odvede do hostela bez ikakve naknade, jer znamo, kao i tuk-tuk vozači, da smo u pravu. Glavni sokol nam obećava da će vožnja biti besplatna ukoliko im svima idući dan ''damo posao'', tj. da nas voze na poznato arheološko nalazište Angkor, po čemu je grad Siem riep i poznat.
''Da, da, vidjet ćemo", odgovaramo i na tome ostaje. Bijesna Francuskinja bezuspješno trči za šefom jer njihov vozač inzistira na plaćanju unaprijed..
Smještamo se u Cowboy hostel, po preporuci prijatelja Iraca koji su ovdje odsjeli skoro tjedan dana. I istina je - simpatični stariji, komunikativni Iranac, inače vlasnik hostela nas odmah kupuje svojim znanjem o Hrvatskoj. Bio je u Zagrebu kaže i sviđa mu se zemlja i ljudi, čak je i razmišljao da ostane i otvori šiša bar ali je na kraju završio u Kambodži sa hostelom. Inače, nismo puno ljudi sreli na putu koji znaju išta o Hrvatskoj, osim za našeg najvećeg ambasadora Davora Šukera (i Modrić se probija polako s istom ulogom).
Idemo prošetati do obližnje Pub street koja je nakrcana turistima, restoranima, barovima i štandovima s ponudom palačinki, svježe iscijeđenim sokovima i ražnjićima od pitaj boga kojih životinja. Kaotično je, ali nam paše nakon proteklih tjedan i više dana manjih gradića s jednako malom ponudom hrane i pića. Naravno da je sve dosta jeftino ako ne jedeš bečku s pomfrijem, pizzu i ostale zapadne specijalitete.
Idući dan uzimamo bicikle iz hostela i vozikamo se gradom bez cilja. Nevjerojatan je kaos, mješavina seoskih cestica i strašnih ozbiljnih gradskih ulica, ali baš zato se valjda bez problema uklapamo. Skupljamo informacije o Angkor-u koji se nalazi oko 7km sjeverno od grada. Slučajno stajemo u tek otvorenom kafiću-kiosku na očaravajuće narančasti mango shake. Jedna od tri vlasnika je upravo vodičkinja, pa nam na salvetu crta i objašnjava što i u koje doba dana što posjetiti. Drugi dan od njenog kolege dobijamo poduku iz kambodžanske povijesti, saznajemo kako su zapravo zahvalni Francuzima što su ih kolonizirali jer bi inače Kambodža bila pola Tajland, pola Vijetnam. Njih troje osnovali su firmu koja potiče mlade da dođu u grad educirati se, raditi, uče ih engleski jezik; upravo ovaj kafić otvorili su za njih, veliki problem im je prebjeg mladih u Tajland radi veće plaće, a koji u zadnje vrijeme bivaju ubijeni od tajlandske granične policije.

2015-04-08_01-08-11.jpg 90_2015-04-08_01-09-24.jpg90_2015-04-08_01-10-51.jpg 90_2015-04-15_11-45-25.jpg

Ruševine Angkora nalaze se u šumovitom i poljoprivrednom području i sadrže oko 1000 hramova i ostataka hramova. Sama riječ Angkor potječe od Sanskrita i znači grad, 9. do 15. stoljeća tu je bilo središte Khmerskog carstva dok ih nisu potjerali tajlandski osvajači. Znači područje je prilično široko, a klima neumoljiva, pa treba pametno isplanirati posjet. Ulaznice nisu baš jeftine, dnevna 20$, trodnevna 40$, tjedna 60$. Odlučujemo kupiti ulaznicu za jedan dan i maksimalno ga iskoristiti. Navečer na povratku od gledanja filma u jednom kafiću nailazimo na tuk-tuk pokretnu pizzeriju! Iako smo prilično siti, odmah okrećemo bicikle nasred bulevara i pravac pizza! Frajer lokalac dao je otkaz, sagradio peć od cigli na motoru, i sad peče izvrsnu pizzu!

2015-04-20_09-23-54.jpg90_2015-04-08_01-03-50.jpg

2015-04-08_01-05-27.jpg 90_2015-04-08_01-07-13.jpg
Krećemo biciklama još po mraku i uživamo u hladnjikavom zraku znajući da će još kratko biti takav.
Kao što je i rekla vodičkinja, gomilica se nakon izlaska Sunca pokupila iz Angkor wata i otišla na doručke u svoje hotele, a mi smo nastavili unutra. Kako čujem od vodiča, u dobro smo razdoblje došli, jer je broj posjetitelja manji, ali mislim da brojčano svi skupa dobro oživljujemo ovaj drevni grad..
Doručkovali smo mango na travici ispred Knjižnice, hvatali siestu s pogledom na Terasu slonova, gledali majmune kako kradu hranu posjetiteljima, pedalirali uokolo..

2015-04-08_12-40-25.jpg 2015-04-08_01-07-04.jpg
90_2015-04-08_12-39-55.jpg 2015-04-08_01-05-51.jpg
2015-04-08_01-07-37.jpg2015-04-08_12-39-42.jpg

Posted by mokrebicve 05:02 Archived in Cambodia Comments (0)

(Entries 1 - 8 of 22) Page [1] 2 3 »